• Facebook
  • Facebook
  • Instagram
 

Povijest

Povijest

Hrvati u Srbiji

Uvod

Nazočnost Hrvata na području Beograda i Srbije, ako izuzmemo XX. stoljeće, obilježena je diskontinuitetima i disperznošću, a usko je povezana s razvojem srednjovjekovne i ranonovovjekovne trgovine između jadranske obale i unutrašnjosti Balkana. Za razliku od područja današnje Vojvodine gdje su postojale brojnije i autohtone hrvatske skupine, u Srbiji i Beogradu su to uglavnom bili predstavnici trgovačkih kolonija iz Dubrovnika i Bosne. Riječ je o predmodernim etnijama s istim konfesionalnim obilježjima pa će ih većinsko društvo nerijetko nazivati zajedničkim imenom "Latini". Osim njih, na području Mačvanske banovine (obuhvaćala sjevernu Srbiju s Beogradom), u sklopu Ugarske boravile su hrvatske velikaške obitelji koje su upravljale tom Banovinom (Lacković, Gorjanski, Horvat, Iločki). Postojanje franjevačkoga samostana Bosanske vikarije u Mačvi te blizina Srijema i Bosne daju naslutiti da je bilo i drugih Slavena katolika na tom području pored spomenutih predstavnika trgovačkih kolonija.

Dubrovačke i bosanske trgovačke kolonije

Najraniji trgovački sloj iz primorskih krajeva na području Srbije predstavljali su Kotorani, koje su u kasnijim razdobljima postupno potiskivali Dubrovčani, usporedno s jačanjem Dubrovnika. Kasnije se pojavljuju i trgovci iz Bosne. Ove trgovce ujedinjavala je pripadnost Katoličkoj Crkvi pa ih je lokalno stanovništvo percipiralo kao jedinstvenu grupu nerijetko imenovanu Latini. Dubrovčani su predstavljali najbrojniji i najutjecajniji trgovački sloj u srednjevjekovnoj Srbiji. Svoj položaj ostvarili su zahvaljujući sposobnoj diplomaciji, koja je nakon sukoba s Raškom (srednjovjekovnom Srbijom) tijekom XII. stoljeća, ponovno početkom XIII. stoljeća i neuspjeloga pokušaja velikoga župana Stefana Nemanje da zauzme Dubrovnik, isposlovala značajne privilegije za slobodnu trgovinu njezinim teritorijem. Osim teritorijalnih sukoba dio je napetosti stvaralo nastojanje dubrovačke crkve za metropolitanskom vlašću nad Katoličkom Crkvom u srpskoj državi, koju Nemanjići nisu htjeli priznati. Položaj dubrovačkih trgovaca tako je ovisio o aktualnim odnosima Dubrovnika i Raške pa su se sukobi, odnosno poboljšanja u odnosima odražavali na prisutnost i opseg poslovanja dubrovačkih građana u Raškoj. Neki od dubrovačkih trgovaca nisu samo privremeno dolazili u Srbiju, već su se stalno nastanjivali i osnivali svoje kolonije u važnijim trgovačkim i rudarskim središtima, posebice u Prizrenu i Novom Brdu (na Kosovu), gdje su imali svoje najranije kolonije. Dubrovčani su imali sudsku autonomiju u rješavanju svojih unutrašnjih sporova, ali imali su i neke obveze u utvrđivanju i obrani gradova zajedno s lokalnom zajednicom, npr. u Novom Brdu gdje su Dubrovčani imali zasebne kapetane. Dubrovačka vlada imenovala je zasebne konzule, koji su rješavali sporove među dubrovačkim građanima, a generalni je konzul bio nadležan za cijeli teritorij Srbije te je obilazio velike trgovačke sajmove i dvor srpskoga kralja. Ubrzo se pojavljuju i druge kolonije u Srbiji toga doba, npr. u Raši, Prištini, Trepči, Koporiću, Janjevu, Belasici, kasnije u Smederevu, Valjevu, Užicama itd. Također, u gradove i trgovišta dolaze i bosanski, kotorski i drugi trgovci. Katoličke župe u Srbiji bile su pod jurisdikcijom kotorskoga biskupa, no oko njih se dugo vodila borba između kotorskoga i barskoga nadbiskupa. Crkve su većinom bile posvećene sv. Mariji, zatim sv. Nikoli, sv. Petru, kao i sv. Trifunu, zaštitniku Kotorana (u Rudniku, Brveniku, Trgovištu). U Rudniku se nalazila i crkva sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika. Dušebrižništvo su vodili franjevci, koji su osim crkava po trgovištima i rudnicima Srbije, imali i samostane u Crnči i Rudniku, no nepoznato je do kada su postojali. Broj trgovačkih obitelji u kolonijama varirao je ovisno o prilikama od nekoliko do više desetaka obitelji. U kolonijama su boravili i katolički svećenici, a zabilježeni su i slučajevi prelaženja mjesnoga pravoslavnog stanovništva na katoličanstvo, što se nastojalo najoštrijim mjerama suzbijati. Katoličanstvo je prema člancima Dušanova zakonika jeres latinska, a obraćenike je trebalo kažnjavati ako se ne vrate pravoslavlju, kao i katoličke svećenike koji su poticali prelazak na katoličanstvo, posebice "po gradovima i trgovima" gdje su boravili uz dubrovačke i bosanske trgovce. U Zakoniku se Stefan Dušan deklarira pravoslavnim carem, zaštitnikom i čuvarom pravoslavlja, braniteljem protiv hereze. Njegovo carstvo u vrijeme najšireg prostiranja sredinom XIV. stoljeća obuhvaćalo je i područja južne Dalmacije, Hercegovine, današnje Crne Gore te Albanije s velikim brojem katolika, u znatnim dijelovima primorskih krajeva i sjeverne Albanije bez pravoslavnoga stanovništva. Odnos Stefana Dušana prema Katoličkoj Crkvi varirao je ovisno o vanjskopolitičkim prilikama, od spremnosti za prelazak na crkvenu uniju do napuštanja takvih planova i zaoštravanja stavova prema djelovanju katoličkih svećenika u njegovoj državi. Ispovijedanje katoličke vjere bilo je načelno dopušteno, dok se katolički prozelitizam strogim mjerama suzbijao. Kao državna vjera pravoslavni prozelitizam se poticao pa se kod miješanih katoličko-pravoslavnih brakova takav brak proglašavao ništavnim izuzev ako bi katolik prešao na pravoslavlje. U slučaju odbijanja prelaska na pravoslavlje bila je predviđena mjera progona.

Nesporazumi koji su postojali između Dubrovnika i Srbije diplomacija je izgladila pa je 1349. godine car Stefana Dušan izdao povelju Dubrovčanima kojom im je zajamčio nekadašnja prava slobode trgovanja i kretanja uz plaćanje carine, ali pod uvjetom da ne izvoze oružje u susjedne joj zemlje. Opstanak kolonija u Srbiji i svoje trgovačke interese Dubrovčani su i pored povremenih sukoba sa srpskim vladarima i velikašima štitili diplomacijom i novcem. Od 1358. godine Dubrovčani priznaju vlast ugarsko-hrvatskog kralja (Ludovika I. Anžuvinaca), prije 1358. godine su pod Venecijom, iako vode samostalnu politiku te se u svojim sporovima u Srbiji služe i utjecajem ugarsko-hrvatskoga kralja. Zbog rasula nekadašnjega srpskog carstva, međusobnih ratova i carinskih zapreka opseg trgovine te broj trgovaca u kolonijama se smanjivao. Zbog toga su Dubrovčani svojom sposobnom diplomacijom obnovili nekadašnje povlastice i regulirali odnose sa svim osamostaljenim dinastima nekadašnje države Nemanjića. Krajem XIV. stoljeća trgovina je opet oživjela da bi u prvoj polovici XV. stoljeća trgovali na područjima pod kontrolom Lazarevića i Brankovića. Stefan Lazarević koji je do 1402. godine bio turski vazal posredovao je kod turskog sultana koji im je 1396. godine izdao povlastice o slobodnoj trgovini po Turskoj i teritoriju njezinih vazala (Brankovića i Lazarevića).

Ovdje ćemo spomenuti i nasočnost Dubrovčana u Srijemskoj Mitrovici zbog povezanosti iste s Mačvom (gradom) i područjem Mačvanske banovine. Nazočnost Dubrovčana spominje se 1302. godine, no zasigurno su tamo bili i prije. Mitrovica je bila važno stjecište dubrovačkih trgovaca tijekom XIV. stoljeća i jedna od prvih u južnoj Ugarskoj (prve obitelji dubrovačke vlastele u toj koloniji: Menčetići, Gučetići i Petranje, spominju se još i Sorkočevići, Gundulići, Ranjine i dr.). U gradu Mačvi trgovina se razvijala zbog položaja uz Savu (do danas nije točno lociran) blizine Mitrovice te Drine uz koju su vodili putovi iz bosanskih i srpskih rudnika. Dubrovčani su držali u zakupu trgovišta Mačvu i Lipnik te je uspon tih naselja bio vezan uz trgovinu. Dubrovačka Republika 1313. godine imenovala je konzula za Mačvu i okolicu što svjedoči o porastu broja njezinih građana na tome području. Pojedini predstavnici kolonija živjeli su na relaciji Mačva, Mitrovica, Beograd. Nedaleka kolonija u Mitrovici naročito je bila uspješna u razdoblju od 1356. do 1396. godine. Mitrovica je upravno bila uređen grad, imala je svoje pravo građanstva, no dubrovačka vlada 1361. godine zabranila je svojim građanima da ga prihvaćaju. Tamošnja trgovačka kolonija Dubrovniku je bila važna za širenje trgovačkih veza dalje po Srijemu i Ugarskoj pod kojom su u to vrijeme Beograd i Mačva. Njezini trgovci tako stižu do Bača, Kovina, Temišvara, Velikog Varadina, Budima itd. Dubrovčani su prema podacima iz 1396. godine imali i izvjesne privilegije u Mitrovici od Kraljevine Ugarske. Iste godine u Mitrovicu su upali Turci i popalili ju, a dio stanovništva preselili u Malu Aziju, nakon čega njezino značenje kao trgovačkoga centra opada, ali također i zbog razvitka Beograda koji je sve više privlačio pozornost Dubrovčana.

O podrijetlu Slavena katolika u Mačvi, pored kolonija dubrovačkih trgovaca, tragove možemo tražiti u bosanskim krstjanima. Franjevci dolaze u te krajeve na poziv srpskoga raskralja Dragutina koji je ženidbenim vezama od ugarskoga kralja (1284.) dobio na upravu Mačvu s Beogradom i Usoru u Bosni. Budući da je bio oženjen katolkinjom i od majke katolkinje, obiteljski vezan s ugarskom krunom, zbližio se s katoličkom crkvom (tj. prihvatio jedinstvo s katoličkom crkvom). Papa Nikola IV. primio ga je pod zaštitu sv. Petra i uputio mu dva franjevca hrvatske provincije da na području pod njegovom upravom vrše službu inkvizitora. Iako su bosanski krstjani obitavali prvenstveno u Bosni, bilo ih je i u susjednim područjima. U Žitiju kralja Dragutina stoji bilješka da je u tim krajevima Dragutin mnoge od heretika obratio na vjeru kršćansku i krstio ih. Kasniji papa Bonifacije VIII. 1298. godine franjevcima je povjerio službu istraživanja i pobijanja heretičke zablude ne samo u Bosni, nego i u Srbiji (Mačva i dio Bosne pod vlašću Dragutina), Raškoj, Hrvatskoj i Istri. Uprava nad Mačvanskom banovinom hrvatskih i ugarskih velikaša tijekom XIV. i XV. stoljeća pridonijela je daljnjem suzbijanju krivovjerja. Budući da se nalazila u susjedstvu područja čestih migracija (Srijema i Bosne), a i sama je bila tranzitni prostor Mačva je primala kulturne obrasce iz okolice kao i tamošnje stanovništvo. 

Pod turskom vlašću

U osvojenim područjima Turci su pozivali dubrovačke trgovce da dođu u njihove gradove jamčeći im slobode. Dok je Murat II. opsjedao Smederevo, kasnije i Beograd, izdao je povelju Dubrovčanima o slobodi trgovine. I nakon prelaska Smedereva pod tursku vlast u njemu se održala dubrovačka kolonija. Unatoč tome što su imali jamstva sultana i mogućnost nesmetanog djelovanja i življenja pod turskom vlašću, vjerojatno zbog kršenja tih prava, dubrovačka vlada je 1439. godine poručivala svojim građanima u Novom Brdu, koje je bilo pod još nezauzetim dijelom srpske Despotovine, da u slučaju turskoga napada ustraju i junački ga brane kako su to i prije činili. Dubrovačka kolonija u Novom Brdu bila je specifična po tome što su mnogi njezini građani tamo živjeli stalno, imali su nepokretnu imovinu iz čega je prema nekadašnjem sporazumu sa Stefanom Lazarevićem iz 1405. slijedila njihova obveza u sudjelovanju u obrani grada. Dubrovački građani koji nisu imali nepokretnu imovinu u gradu imali su mogućnost odlučiti žele li ili ne žele sudjelovati u obrani. Staleški odnosi dubrovačkih građana koji su postojali u Dubrovniku prenijeli su se i u Novo Brdo, vjerojatno i u druge kolonije, pa dolazi do sporova između pučana i vlastele. Pučani koji su prezirali vlastelu, i budući da su bili u većini, za kapetane su birali samo pučane, što je dubrovačka vlada odbila i imenovala kapetane iz redova vlastele. Vodeći višestruku politiku Dubrovčani su lobirali kod sultana da zaštiti njihove građane u slučaju zauzeća srpskih gradova. Svjesni turske nadmoći prilagođavali su se nastalim okolnostima te vode samostalnu politiku, što je od 1358. godine Dubrovnik praktički i bio, samostalna republika iako je formalno priznavao vrhovništva okolnih moćnijih država. Neposredno pred zauzeće Beograda, dubrovački poslanici zatekli su Sulejmana II. i Portu u opsadi gdje su im potvrđene povlastice i carine koje moraju plaćati. Za turske vlasti djelovale su kolonije, neke s manjim prekidima, u Novom Pazaru, Krupnju, Livđanu (na Kopaoniku), Leskovcu, Prokuplju, Kruševcu, Užicu, Valjevu, Nišu, Beogradu itd. Jedna od najbogatijih i s najvećim brojem obitelji bila je u Prokuplju, gradu koji je u to vrijeme bio veći i značajniji primjerice od Niša, a nalazio se na povoljnom geografskom položaju. Sredinom XVII. stoljeća u Prokuplju je živjelo 90 dubrovačkih trgovaca koji su posjedovali 50 dućana, 31 kuću i 30 vinograda. Tragovi postojanja te kolonije sačuvani su u nazivu dijela grada Carina, gdje je bila dubrovačka kolonija, "latinska crkva" i dubrovačko groblje pored nje. U Novom Pazaru imali su crkvu i kapelana, a u razdoblju prosperiteta, sredinom XVII. stoljeća, imala je oko 200 dubrovačkih građana. Prema broju dubrovačkih građana, kao i ostalih katolika (iz Bosne i dr. zemalja), bila je jaka beogradska kolonija. Katoličkih crkava ili privatnih kuća koje su služile u tu namjenu bilo je i u drugim gradovima, a postojala su i dubrovačka groblja u sredinama gdje su bili brojniji i trajnije obitavali (npr. Niš, Beograd). U naseobinama pod turskom vlašću tijekom XVI., XVII. i XVIII. stoljeća vlastela se javlja rjeđe, kao i izrazito bogati pučki sloj. Stanovništvo u njima uglavnom predstavljaju pripadnici siromašnijega građanskog sloja. Unutar svojih naseobina živjeli su načinom kojim su navikli u Dubrovniku. Držali su do svojih običaja, prakticirali su katoličke vjerske obrede, a dio svoje imovine ostavljali bi crkvi nakon smrti. Osim trgovinom bavili su se nekim obrtima te kreditiranjem drugih trgovaca i domaćega stanovništva. Bez dušobrižništva katoličkih svećenika jedan dio starih katolika rudara prešao je na islam ili pravoslavlje, posebice nakon jačanja obnovljene Pećke patrijaršije. Carski kajmekan naredio je 1575. godine da kadije ne vjenčavaju katolike u Prijepolju i drugim mjestima Podrinja iz čega možemo zaključiti da je u to vrijeme još bilo katolika na tom području.

Dubrovačka Republika, zahvaljujući značajnim privilegijama u Osmanlijskom Carstvu, igrala je presudnu ulogu u obrani i opstanku katoličanstva pod Turcima. Njihov utjecaj nije se zadržao samo u unutrašnjosti Balkana već se širio i na sjever u Podunavlje pa tijekom XVI. stoljeća dubrovački benediktinci sudjeluju u misijama po Ugarskoj i Srijemu. Također, značajna je bila uloga njezinih trgovačkih kolonija i njihovih kapelana u zaustavljanju širenja protestantskih doktrina u okupiranoj Ugarskoj. Prodor austrijske vojske 1688. godine, zauzeće Beograda, zatim Prištine i Skoplja, te protunapad Turske i povratak teritorija do Dunava i Save pokrenuo je niz prisilnih migracija u kojima su nestale i neke kolonije dubrovačkih i bosanskih trgovaca. Naime, u nekim sredinama Dubrovčani su poticali i sudjelovali u ustanku protiv Turaka. Kao sudionici u nemirima protiv turske vlasti Dubrovčani i Sasi iz rudničkih centara sele se u Erdelj, gdje obnavljaju staro rudarstvo. U tom razdoblju rušene su i katoličke crkve. Trgovina u sjevernoj Srbiji pod austrijskom vlašću ponovno oživljava nakon Požarevačkog mira (1718.), a osim Dubrovčana, Bosanaca, pojavljuju se Armenci, Nijemci i dr. Najveći dio dubrovačkih i bosanskih kolonija nestao je u razdoblju austrijsko-turskog rata kada je sjeverna Srbija vraćena pod tursku vlast, Beogradskim mirom 1739. godine. Postojanje etnokulturnih razlika, oaza ikavskih govora u Azbukovici i okolici čiji su tragovi vidljivi sve do XX. stoljeća svjedoče o migracijskim strujanjima iz zapadnih krajeva u Mačvu i gornje Podrinje. Naime, u prvoj polovici XVIII. stoljeća, u vrijeme austrijsko-turskih ratova iz matičnih dinarskih krajeva od Crne Gore do Ravnih Kotara veliki broj stanovnika migrira. U isto vrijeme dio ih prelazi na teritorij Austrije. U prijašnjim stoljećima na području Podrinja (Krupanj, Zajača, Bohorina) bili su prisutni Dubrovčani. Prema istraživanjima Ljuba Pavlovića početkom XX. stoljeća, temeljenoga na kazivanjima stanovništva gornjega Podrinja, ikavci na tom području potječu iz Dalmacije i Bosne, napose iz krajeva oko rijeke Krke, Knina, Splita itd. Doseljeno stanovništvo bilo je heterogeno, katoličko i pravoslavno, dok su današnji potomci tih doseljenika u nacionalnome i vjerskome pogledu Srbi i pravoslavci. Napomenut ćemo da od 1980-ih i teorije Slobodana Remetića prevladava uvjerenje da je postojanje ikavštine u uskome području Podrinja rezultat čuvanja fonološke individualnosti staroga glasa jata, odnosno da su ikavski izrazi nastali u doticaju jake ijekavske doseljeničke struje i govora s fonološkim jatom. Naše mišljenje je da se ne mogu odbaciti niti utjecaji potvrđenih migracijskih struja s ikavskih područja Dalmacije i Bosne.

Iako se broj katolika, podrijetlom iz Dalmacije i Bosne, tijekom XVIII. stoljeća iseljavanjem smanjio, u nekim sredinama se u kontinuitetu, i tijekom XIX. stoljeća, zadržalo slavensko katoličko stanovništvo. Uglavnom su to bili ostaci nekadašnjih dubrovačkih i bosanskih trgovačkih kolonija u Janjevu, Prizrenu, Novom Pazaru, Nišu i drugdje.

Od vazalne kneževine do Kraljevine Srbije

Postupnim osamostaljivanjem Srbije, u početku kao vazalne turske kneževine 1830. godine, neovisnosti 1878. godine, do kraljevine 1882. godine jačaju veze s ostalim južnoslavenskim narodima u susjedstvu, ali i želja Srbije za teritorijalnim proširenjem dolaskom na čelo južnoslavenskog ujedinjenja pod svojom krunom. Nakon zabrane ilirskoga imena u Monarhiji, ilirci su objavljivali list Branislav u Beogradu 1844. godine, međutim ilirska ideja ne nailazi na velik odjek u Srbiji, svakako i zbog njezinoga sve samostalnijeg položaja. U isto vrijeme nastaju Garašaninove Načertanije, tajni plan prema kojem se upravljala vanjska politika Srbije. Također, knjiga Vuka Stefanovića Karadžića Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona (1849.) utjecala je na odnos prema svim štokavcima u susjedstvu Srbije (pravoslavnima, katolicima i muslimanima), koji su prema Karadžiću Srbi. Tako "Srbi katolici" sebe, tvrdi Karadžić, zovu raznim imenima (Bunjevci, Šokci, Krašovani, Iliri, Latini, Bosanci, Slavonci, Dalmatinci, Dubrovčani).

Srbi u Habsburškoj Monarhiji sve su se više okretali prema Beogradu, ali i neki pripadnici Hrvata iz južne Ugarske (Kalor Milodanović iz Subotice), Dubrovnika (Matija Ban, Medo Pucić) i drugih krajeva teritorijalno bližih Kraljevini Srbiji (npr. iz Bosne i Hercegovine). Neki su preseljavanjem u Srbiju i Beograd prihvaćali srpsku nacionalnu svijest. Josip Pančić, rođen u Ugrinama kod Bribira u Hrvatskom primorju, školovao se u Gospiću, Rijeci, Zagrebu i Pešti, najveći je dio života proveo u Srbiji i postao je prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije. Austrofilska orijentacija Srbije krajem XIX. stoljeća pogodovala je porastu broja austrougarskih građana na njezinom teritoriju, među njima i Hrvata. Naročito su bili prisutni u Beogradu, Smederevu, Nišu itd. Razvijanjem ekonomskih veza između Srbije i Austro-Ugarske i gradnjom željeznice Beograd–Niš–Vranje, osamdesetih godina XIX. stoljeća u Srbiju dolaze stručnjaci i radnici katolici raznorodnog podrijetla. Na području Kraljevine Srbije u to vrijeme postojale su tri župe, u Beogradu, Nišu i Kragujevcu. Broj katolika u to se vrijeme kretao oko 10.000 (u Beogradu više od polovice tog broja). Veći broj katolika bio je u Nišu (preko 1.000) i u Kragujevcu (oko 600) gdje su većinom bili zaposleni u tvornici oružja. Prisutnost sve većega broja katolika, koji je u kontinuitetu rastao od sredine XIX. stoljeća, nametnuo je pitanje konkordata između Vatikana i Srbije koji je postignut tek 1914. godine, nakon što je Srbija izašla osnažena iz Balkanskih ratova. Iste godine ustanovljena je Beogradska nadbiskupija. Srbija je nakon Balkanskih ratova izašla osnažena i teritorijalno proširena. Teritorijalnim proširenjem raste i broj pripadnika drugih naroda i pripadnika drugih konfesija, katolika, muslimana, židova. Od tog razdoblja u njezinim su granicama i Hrvati s Kosova (naselja Janjevo, Letnica, Vitina i okolna sela).

Zbog blizine Srijema, napose Zemuna srpskoj prijestolnici, žive su veze na tom prostoru. U Srbiju i Beograd na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće dolaze brojni stručnjaci, politički nezadovoljnici, bjegunci, novinari. Među njima su i poznate osobe hrvatskoga političkog i kulturnog života: Antun Gustav Matoš, Stjepan Radić, Augustin (Tin) Ujević, Ivo Vojnović i drugi. Pojedinci među mladom hrvatskom inteligencijom zagovaraju jedinstvo Hrvata, Srba i ostalih južnih Slavena, npr. Tin Ujević u godinama pred Prvi svjetski rat dolazi u Beograd gdje agitira protiv Austro-Ugarske. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata mnogi se Hrvati prijavljuju kao dobrovoljci u srpsku vojsku, često i iz iseljeništva u prekooceanskim zemljama, i sudjeluju na solunskoj fronti. Najpoznatiji je svakako bio Alojzije Stepinac, kasniji zagrebački nadbiskup. 

Razdoblje prve i druge Jugoslavije

Nakon Prvoga svjetskog rata, stvaranjem Kraljevine SHS počinju migracije raznih stručnjaka, kadrova raznih profila za potrebe državnih služba, poput sveučilišnih profesora, učitelja, bankara, odvjetnika te radnika raznih struka ne samo prema Beogradu već i u druge dijelove Srbije. Preseljenja hrvatskih obitelji po raznim naseljima Srbije provodila su i nadležna državna tijela. Primjerice, osobe zaposlene u državnim službama (sudstvo, željeznica, školstvo itd.) premještane su prema potrebama države, a u nekim slučajevima i po kazni zbog oporbenoga političkog djelovanja. Jedan dio studenata dolazi na studije u Beograd, gdje nerijetko i ostaje stalno nastanjen. O preciznome broju Hrvata u Srbiji toga doba ne možemo govoriti već samo o približnim procjenama jer su popisom od siječnja 1921. godine Hrvati i Srbi svrstavani zajedno u kategoriju "Srbi ili Hrvati". Za područje grada Beograda riječ je o nešto više od 4.000 Hrvata, a za područje "sjeverne Srbije" (približan teritorij današnje centralne Srbije) koji je privlačio manje useljenika još 2.500 do 3.000 Hrvata. Taj je broj u međuratnome razdoblju rastao, napose u Beogradu. Broj katolika (Nijemaca, Mađara, Slovenaca i dr.) bio je znatno veći, preko 37.000 u cijeloj Srbiji (uključujući Kosovo i Makedoniju), u sjevernoj Srbiji preko 19.000, a u samom gradu Beogradu gotovo 10.000. Deset godina kasnije zbog administrativno-teritorijalnih promjena i organizacije države u banovine teže je pratiti etničke i vjerske promjene u stanovništvu Srbije. Popisom 1931. godine evidentirano je na području Moravske banovine (teritorijalno je pokrivala najveći dio današnje centralne Srbije) 11.000 katolika, u dijelovima Drinske i Dunavske banovine približno još toliki broj, dok je u Beogradu broj katolika narastao na 36.500. Znatan broj katolika činili su Hrvati, primjerice u Beogradu i više od polovine, što je u visokoj korelaciji s ukupnim brojem Hrvata, ujedno i najbrojnijega katoličkog naroda u tadašnjoj državi. Značajnija središta u koje su se naseljavali Hrvati bili su još Smederevo, Kraljevo, Kragujevac i Niš. U navedenim gradovima postojala je potreba za kvalificiranom radnom snagom zbog razvoja industrije, u Kragujevcu tvornice oružja, a u Kraljevu tvornice zrakoplova.

Početkom travnja 1941. zatekao se velik broj Hrvata na području Srbije koji su se našli u neizvjesnome položaju. Neki su se vratili u svoja mjesta podrijetla, dok se manji dio odlučio za ostanak u okupiranoj Srbiji. Često su to bili slučajevi gdje su osobe zasnovale obitelji u nacionalno mješovitim brakovima. Pored opće nesigurnosti i ratnoga okruženja, dio Hrvata ostao je bez osobnih dokumenata i riješenoga statusa. Za potrebe Hrvata na području Srbije bio je zadužen konzulat NDH u Beogradu. Predstavnici konzulata s konzulom Antom Nikšićem pokušali su popisati preostale Hrvate te zaštititi njihovu imovinu i interese. Zbog represije nad srpskim stanovništvom u NDH postojala je bojazan od mogućega revanšizma te se postavljalo pitanje sigurnosti Hrvata na području Srbije. Stoga su hrvatske vlasti, preko svoga konzularnog predstavništva u Beogradu, upućivale pozive preostalim Hrvatima na povratak u domovinu.

Regionalno podrijetlo Hrvata u središnjoj Srbiji 

Nakon završetka rata dio se Hrvata vratio u svoja prijašnja mjesta prebivališta, a pristigli su i novi (razni stručnjaci, kadrova različitih profila, radna snaga potrebna u obnovi itd.). Tako je prvim poslijeratnim popisom u Srbiji popisano ukupno 169.864 Hrvata (centralna Srbija bez pokrajina 30.342, u Vojvodini 134.232 i na Kosovu i Metohiji 5.290). Većina popisanih Hrvata središnje (uže) Srbije (80% ukupnoga broja) živjela je u prvim poslijeratnim godinama u Beogradu. Prema rezultatima popisa iz 1948. godine 22.496 ili dvije trećine Hrvata bilo je rođeno u drugim republikama. Najveći udio Hrvata u središnjoj Srbiji s gradom Beogradom bio je podrijetlom (po mjestu rođenja) iz Hrvatske (19.739) zatim iz Bosne i Hercegovine (2.322) dok je iz ostalih republika potjecao neznatan broj građana hrvatske nacionalnosti. 

Najveći dio useljavanja odvijao se do 1960-ih pa ćemo se ovdje koristiti podacima popisa stanovništva iz 1961. godine. Promatramo li uže regionalno podrijetlo iz SR Hrvatske najviše doseljenih u središnju Srbiju s Beogradom (velika većina odnosi se upravo na grad Beograd) bilo je podrijetlom iz središnje Hrvatske (7.520), zatim Slavonije (5.656), Dalmacije (4.823), Like i Hrvatskog primorja (2.925). Vojvođanski su Hrvati također doseljavali u središnju Srbiju, tj. Beograd. Prema podacima iz 1961. godine iz Srijema i Bačke potjecalo ih je 3.454, a Banata 815 osoba. Iz Bosne i Hercegovine Hrvati se najviše doseljavaju 1950-ih i 1960-ih nakon čega useljavanje jenjava. Prema regionalnomu podrijetlu (stanje 1961. godine) najviše ih je doselilo iz središnje Bosne (1.155), zatim Bosanske krajine (783), Hercegovine (666), Bosanske Posavine (574) i najmanje iz Istočne Bosne (110). Odredište njihova useljavanja uglavnom je bio Beograd kao državno središte, i naročito područje Vojvodine koje ovdje ne obrađujemo posebno. Najveći broj Hrvata zabilježen je upravo u tom razdoblju (1961. godine) kada ih je popisano 196.409, a činili su 2,6% ukupne populacije Srbije s pokrajinama. Možemo pretpostaviti da ih je bilo i nešto više od 200.000 jer se u popisu 1961. godine pojavila nova popisna kategorija Jugoslavena koja je apsorbirala među ostalim narodima i dio Hrvata. Iste godine Hrvata je u centralnoj Srbiji bilo 43.817 i predstavljali su nešto manje od 1% ukupne populacije. U razdoblju društvenoga prosperiteta nastavljene su radne i obrazovne migracije Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, no one nisu značajnije utjecale na kretanje udjela Hrvata u populaciji Srbije. Naime, zabilježen je rast broja Jugoslavena (1971. godine 123.824; 1981. godine 441.941 i 1991. godine 323.625), a dio Hrvata izjašnjavao se Jugoslavenima, bilo zbog socijalne promocije, miješanih brakova ili oblika patriotizma. 

Za razliku od Hrvata u Vojvodini koji su nastavili djelovati i organizirati se u kulturno-umjetničkim društvima (od 1950-ih bez nacionalnoga predznaka u nazivima) i pod okriljem Crkve Hrvati u središnjoj Srbiji nisu imali svojih društava, niti su bili u tolikoj mjeri povezani s Crkvom. Razlog je tomu njihova disperznost i relativno mali broj, slaba ili nikakva integracija unutar zajednice, zatim onemogućavanje formiranja manjinskih institucija i društava jugoslavenskih naroda izvan matičnih republika te zbog manje prisutnosti, odnosno u nekim sredinama bez postojanja, vjerskih objekata Katoličke Crkve. Navedene okolnosti svakako su utjecale na slabljenje njihova nacionalnoga i vjerskoga identiteta.

Suvremeno razdoblje

Raspadom SFRJ kao nekadašnji konstitutivni narod Hrvati u Republici Srbiji (SRJ) sve do 2002. nisu imali priznat status manjinske nacionalne zajednice. Sukladno tomu nisu uživali prava iz oblasti kolektivnih prava: pravo na upotrebu svog jezika i pisma, pravo na obrazovanje na materinjem jeziku, pravo na informiranje na materinjem jeziku, te pravo na izražavanje nacionalne kulture. Tijekom ratnih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991-1995) zbog pritisaka mobilizacije u rezervni sastav JNA te u uvjetima nesigurnosti u području rada, života i imovine traje iseljavanje prema Hrvatskoj i drugim zemljama. Naime, mnogi su smijenjeni u državnim i javnim službama te poduzećima. Društveno-politička klima obilježena rastućom etnopolitičkom mobilizacijom većinskoga naroda pogodovala je mimikriji pa i asimilaciji hrvatskog stanovništva koje se deklariralo pod različitim popisnim kategorijama. Uslijed ekonomskih sankcija, gospodarske krize cjelokupno stanovništvo biva osiromašeno. Pripadnici hrvatskog naroda izlaz traže u iseljavanju prema matičnoj domovini ili zapadnoeuropskim i prekooceanskim zemljama, većinom mlađe dobne skupine (što je bio čest slučaj i s drugim narodima u Srbiji).

Liberalizacijom i demokratizacijom srpskog društva stvara se povoljnija društvena klima pa se osniva više hrvatskih društva nakon 2000-te godine, jedno i u Beogradu. Međutim, tek oko 5% od ukupnog broja Hrvata u Srbiji sudjeluje u nekoj od aktivnosti hrvatskih društava koja su bitan čimbenik u njegovanju i očuvanju nacionalnog identiteta. 

U suvremenom razdoblju, u Beogradskoj nadbiskupiji, primjetna je učestala praksa korištenja srpskog jezika u vršenju bogoslužja, unatoč tomu što je većina vjernika u ovoj nadbiskupiji hrvatske nacionalnosti. Slična pojava nedosljednosti u korištenju jezika primjetna je u emisijama Radio Marije, članice Svjetske Obitelji Radio Marije i jedine katoličke radio postaje u Srbiji kao i u pisanim sadržajima na web stranici Radio Marije Srbije. Program u Srbiji emitira se preko pet predajnika, u Novom Sadu, Subotici, Somboru, Leskovcu i Plandištu. Katolička crkva je univerzalna (nije nacionalna, npr. poput pravoslavnih crkvi) pa se pokušava prilagoditi konkretnoj sredini u kojoj se većina katolika u središnjoj Srbiji i Beogradu služi srpskim jezičnim standardom. S druge strane srpski jezik nije odobren od Svete Stolice kao jezik bogoslužja jer nije postojala osnova za to (veći broj katolika srpskog etničkog podrijetla). Međutim, u budućnosti se ne mogu isključiti i nastojanja uvođenja srpskog jezika u Beogradskoj nadbiskupiji. Dugoročno promatrano uvođenje srpskoga jezika u bogoslužje Katoličke crkve na području Srbije može imati krajnje negativne posljedice koje bi se, uz druge mehanizme koje posjeduje većinsko društvo (obrazovanje, mediji i dr.), manifestirale denacionalizacijom tamošnjih Hrvata. 

 

 

Hrvati u Vojvodini

Uvod

Hrvati u Vojvodini predstavljaju relativno heterogenu manjinsku zajednicu koja zbog različitih povijesnih okolnosti područje današnje Vojvodine nastanjuje u različitim razdobljima, najčešće pod subetničkim imenima, s relativno distinktivnim dijalektološkim značajkama, iako su većinom prevladavali novoštokavski ikavci. Tomu pridonosi i činjenica da su bili sudionici zasebnih povijesnih procesa integracije, kako u suvremenu hrvatsku naciju, tako i unutar sebe. Povijest, pak, Hrvata u Beogradu i središnjoj Srbiji je osobita, tako da tamošnje hrvatsko stanovništvo nije autohtono, već je rezultat uglavnom službenoga i privatnoga doseljenja u jugoslavenskome razdoblju. 

Srednji vijek

Najstarija hrvatska zajednica na području Vojvodine jesu Hrvati u Srijemu koji nastanjuju od doseljenja slavenskih plemena u Podunavlje. U ranom srednjem vijeku Srijem je povremeno u sastavu hrvatske države, a stanovništvo nosi slavensko ime S(c)lavi (obično identificirano pod užim regionalnim imenom, tj. etnonimom) i kao takvo sudjeluje u procesu stapanja s ranijim populacijama u formiranju jedne šire zajednice koja će sebe u kasnijim stoljećima definirati pod hrvatskim imenom. Pored slavenskog imena sve sve češće se koriste i imena Dalmatinci i Iliri kao sinonim za Hrvate, što je bio slučaj i s ostalim hrvatskim skupinama u Podunavlju. U predosmanlijskom razdoblju, veći dio Srijema nalazi se u sastavu Vukovske županije, a područjem su upravljali hrvatski velikaši, feudalci porijeklom iz raznih europskih zemalja i srpski despoti koji su imali u posjedima dijelove Srijema kao feudalna lena ugarskih vladara. 

Rane državne veze i položaj Hrvatske u Ugarskoj utjecat će na smjer migracija stanovništva prema južnougarskim županijama. U Bačkoj je pod Arpadovićima (X.-XIV. st.) potvrđena prisutnost Slavena katolika, a broj će im kasnije rasti naseljavanjem hrvatskih skupina iz Bosne i Dalmacije. Njihovo naseljavanje u XIII. stoljeću usko je povezano s križarskim vojnama ugarsko-hrvatskih vladara u Bosni. Kalačko-bački nadbiskup Ugrin (Ugerinus) će tako na povratku iz križarske vojne 1222. naseliti u okolicu Bača veću skupinu katoličkih izbjeglica s područja Usora i Soli koja će povećati stariju slavensku populaciju u većinskom mađarskom okruženju. Među doseljenim stanovništvom djelovali su predstavnici redovničkih zajednica (ivanovci, benediktinci, cisterciti, augustinci, franjevci i dominikanci) koji su trebali suzbijati krivovjerje. Najvažniju ulogu u kasnijim stoljećima među hrvatskim skupinama imat će franjevci provincije Bosne Srebrene.

Tursko razdoblje

Osmanlijski prodori prouzročili su niz prisilnih migracija. Osvojenje istočnohrvatskih područja u Srijemu u prvoj polovici XVI. stoljeća, kojega su do tada većinom nastanjivali Hrvati, Mađari i Srbi, dio srijemskih Hrvata se povukao na zapad i sjever u sigurnije krajeve, dio se islamizirao za vrijeme turske vlasti postupno formirajući novi etnicitet oblikovan religijskim identitetom, a dio se očuvao u manjim skupinama na područjima oko današnjih naselja: Srijemske Mitrovice, Morovića, Rume, Erdevika, Golubinaca, Petrovaradina, Slankamena, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice. Osim na islam, dio Hrvata je u turbulentnim vremenima prešao na kalvinizam (Grgurevci, Srijemski Karlovci, Petrovaradin), a dio na pravoslavlje (Velika Remeta, Manđelos, Voganj, Dobrinci, Golubinci). Tomu su pogodovale osmanlijske vlasti koje su bile snošljivije prema kalvinizmu i pravoslavlju. Katolički svećenici uspjet će vratiti Hrvate kalvine katoličanstvu dijelom za turskog vladanja, a većinu nakon njihova protjerivanja. Hrvatsko neislamizirano katoličko stanovništvo je pod osmanlijskom vlašću živjelo u relativno zatvorenim zajednicama odvojeno svojim socijalnim položajem i vjerom od vladajućeg muslimanskog sloja. 

Skupine hrvatskog stanovništva iz Slavonije sele se u Bačku za vrijeme velikaških sukoba pristaša Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje oko prava na ugarsku krunu. Smjer migracija iz Slavonije u Bačku stanovništvo nastavlja tijekom osmanlijskih vojnih pohoda 1530.-1537., tražeći sigurnost na područjima kojima je vlado Ivan Zapolja. Hrvati se naseljavaju u manjim skupinama sve do Tise. Primjerice, prema turskom popisu iz 1546., registrirane su katoličke hrvatske obitelji u Titelu. Nakon kratkotrajnoga mira i smrti Ivana Zapolje, Osmanlije pokreću novi vojni pohod te osvajaju Bačku i velike dijelove Ugarske. Iz druge polovice XVI. stoljeća potječu brojna franjevačka izvješća o većim skupinama Dalmatinaca doseljenih u Banat (uglavnom izbjeglih zbog nasilja lokalnih predstavnika turske vlasti, ali i trgovaca), a u Temišvaru od 1582. djeluje škola za svećenike Dalmatince. Turske vlasti zbog gospodarskih razloga ubrzo rekoloniziraju prostor Podunavlja pa se tako doseljava islamizirano stanovništvo iz Bosne, ali i kršćansko stanovništvo s područja pod njihovom vlašću. Hrvati Bunjevci se već sredinom XVI. stoljeća naseljavaju u Bačku sa šireg područja Dalmacije, zapadne Bosne i Hercegovine (kasnije i iz Like). Masovnije doseljavanje Bunjevaca (Dalmatinaca) u međuriječje Dunava i Tise odvija se pod osmanlijskom vlašću u prvim desetljećima XVII. stoljeća zbog političkih i socijalnih prilika. Porastom broja katolika u Podunavlju, svećenik misionar Šimun Matković 1622. moli da mu se za djelovanje odobre župe Bač i Bunjevci (ovdje župu „Bunjevci" treba shvatiti kao širi prostor koji su naselili Bunjevci, a ne neko određeno naselje). U izvješćima franjevaca Bosne Srebrene spominje se veći broj zaselaka u kojima puk govori «ilirički». Veća bačka naselja u kojima su živjeli Hrvati katolici pod Osmanlijama bila su: Bač, Bukin, Sombor i Bajmok. Mjesne Hrvate (Segedin, Martonoš, Bajmok, Jankovac, Santovo, Sombor, Bereg, Kolut, Monoštor, Bač i Bukin) 1649. obilazi i krizma beogradski biskup, slavonski franjevac Marin Ibrišimović. Skrb o stanovništvu pod Turcima vodili su franjevci Bosne Srebrene, najvećim dijelom iz samostana u Olovu i Gradovrhu. Ta je franjevačka provincija, s mogućnosti djelovanja u Turskom Carstvu, neko vrijeme zauzimala prostor od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru, Temišvara i Radne na istoku te je kroz dušobrižništvo i prosvjetu vršila svojevrsnu integraciju hrvatskog stanovništva na širokom području. Naime, u granicama svog djelokruga, Bosna Srebrena je obuhvatila najveći broj Hrvata štokavaca (uglavnom ikavaca) te su franjevci razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku. 

Najveći selidbeni val u Podunavlje bio je potaknut turskim porazima, njihovim protjerivanjem iz Bačke i dijela Srijema, ali i kršćanskim porazima u Bosni. Iz južne Ugarske i Srijema seli se islamizirano stanovništvo i Turci u Bosnu, a doseljavaju skupine Bunjevaca i Šokaca. Najveći broj Bunjevaca dospio je u trokut Baja-Sombor-Subotica 1687. godine, dok se Šokci (uglavnom s područja Soli) naseljavaju uz obalu Dunava sjeverno i južno od Bača, a u Srijemu u njegov zapadni dio, gdje su s autohtonim Hrvatima prevladali ikavskim govorom. Doseljeno stanovništvo uključilo se u vojne operacije habsburške vojske u Srijemu, Bačkoj i Banatu (bitke kod Slankamena 1691. i Sente 1697.). Uspjesi kršćanskih vojski prisilile su Tursko Carstvo na mir koji je potpisan 1699. u Srijemskim Karlovcima (kapela Gospe od Mira). Jugoistočni Srijem ostao je pod osmanlijskom vlasti, kao i Banat omeđen Morišom i Tisom, do Požarevačkog mira 1718.

Poslijetursko razdoblje

Za vrijeme Rákóczyjevog ustanka (1703.-1711.) kojim se htjelo otrgnuti Ugarsku od austrijske dominacije, Hrvati u Bačkoj se priklanjaju austrijskoj strani što ih svrstava u neprijatelje ustanika. Velik dio stanovništva sklanja se na sigurnija područja sve do Srijema, a nakon prolaska opasnosti dio ih se trajno nastanio u Srijemu (Petrovaradin i okolica). Poslije osmanlijskog napuštanja Srijema, 1737. u Hrtkovce i Nikince se doseljavaju Albanci katolici iz plemena Klimente sa šireg područja Prokletija. Oni su vremenom napustili svoj jezik i kulturu kroatiziravši se u većinski hrvatskom okruženju. Beogradski katolici (dubrovački i bosanski trgovci) predvođeni franjevcima 1739. nastanjuju se u Zemunu, nakon povlačenja austrijske vojske iz Beograda. Na oslobođenim južnougarskim područjima ustrojene su vojne granice, a u krajiški sustav uključuju se Hrvati i Srbi. Intenzivno je doseljavanje iz drugih dijelova vojnih granica, pa u srijemskim naseljima nastaju „šorovi" krajevi s hrvatskim i srpskim graničarima. U Srijemu su nakon turske vlasti obnavljane nekadašnje župe koje su vodili franjevci Bosne Srebrene. Samostan Ilok imao je župe: Ilok, Morović, Mitrovicu, Sot, Gibarac i Ljubu, franjevci iz samostana Petrovaradin su vršili duhovnu pastvu u tvrđi i okolici (Petrovaradinskom Opkopu, tj. današnjem Novom Sadu) te u Zemunu i okolici (samostan od 1752.). Do 1717. u blizini Petrovaradinskog Opkopa nalazilo se naselje Hrvata Šokaca (Croaten Dorf, Pagellum Croaticum) čije se stanovništvo nakon poplave preselilo u Novi Sad (u to vrijeme još uvijek suburbium Petrovaradiniense). U Bačkoj su franjevci djelovali u Baču (franjevci koji su došli iz Gradovrha), zatim Somboru gdje su imali crkvu posvećenu Presvetom Trojstvu i rezidenciju (od 1750. uzdignuta u samostan) te u Subotici. U Subotici su nakon protjerivanja Osmanlija franjevci zauzeli tvrđavu i počeli izgradnju samostana koji je pripao ugarskoj Provinciji Presvetoga Spasitelja. Oko ovih središta franjevci su vodili i okolne župe u naseljima gdje su obitavali Hrvati: Čonoplja, Bođani, Vajska, Plavna, Monoštor, Sonta, Bereg, Kolut itd., zatim veći broj bunjevačkih naselja u okolici Subotice. Od sredine XVIII. stoljeća franjevce, koji su bili srasli s hrvatskim pukom u Podunavlju, počinju postupno potiskivati i zamjenjivati svjetovni svećenici.

Obnavljanje Srijemske županije

Marija Terezija je 1745. rekonstituilrala tri slavonske županije, među kojima i Srijemsku. Prvi župan obnovljene Srijemske županije barun Marko Pejačević poticao je naseljavanje novog stanovništva, među njima i Hrvata, koji su brojčano osnaživali autohtonu hrvatsku zajednicu. Pod upravom županije srijemske bili su samo dijelovi Srijema, odnosno njegova sjeverna polovica u Podunavlju do blizu Petrovaradina. Ostatak Srijema bio je uključen u vojnograničarski sustav sa sjedištem u Petrovaradinu. Krajiška pukovnija obuhvaćala je gradove „vojničke općine" Zemun, Petrovaradin i Srijemske Karlovce, trgovišta Mitrovicu i Stari Slankamen te veći broj sela koja su bila sjedišta krajiških satnija. Radi jačanja krajiškog sustava osnivaju se nova naselja poput Novog Slankamena 1783., a prvi stanovnici su mu Hrvati iz Dalmacije i Like.

Kolonizacija Hrvata u Banat

Brojnije naseljavanje Hrvata u vojvođanskom dijelu Banata odvijalo se od druge polovice XVIII. stoljeća zbog preustroja vojne granice. Do tada od hrvatskih skupina u Banatu žive malobrojni Šokci doseljeni za vrijeme osmanlijske vlasti. Južni Banat (okolicu Pančeva) naselili su štokavci, a središnji većinom kajkavci. Preuređenjem vojne granice pojedini vlastelinski posjedi u Hrvatskoj zamijenjeni su za zemljišta u Banatu. Hrvati ikavski štokavci iz Ličke i Modruške županije, zatim iz okolice Petrinje i Gline oko 1765. naseljavaju u većim skupinama Perlez (u središnjem Banatu), Opavu (Opovo) i Starčevo u tzv. Gornjanski kraj, a u manjim skupinama Borču, Glogonj, Omoljicu i Kovin. Preustroj vojne granice potaknuo je i preseljenje Hrvata kajkavaca u središnji Banat. Odlukom Marije Terezije (1778.) znatni dio posjeda zagrebačkoga biskupa i turopoljskog plemstva trebao je biti ustupljen vojnoj upravi. Nakon dugogodišnjih pregovora postignut je sporazum (1801.) kojim su oštećeni plemići dobili selišta Sarču (danas Sutjeska), Modoš (danas Jaša Tomić) i Biled (u Rumunjskoj). Naselili su se u Neuzini (jedno vrijeme Nezsény, Horváth Neuzina ili Hrvatska Neuzina), Boku (nazivana Horváth Bóka ili Hrvatska Boka) i selište Biled. Hrvati su naselili još i Klariju (dio naselja Hrvatska Klarija, danas Radojevo), Jarkovac, Botoš, Konak (Kanak) i Margiticu (Kismargita danas Banatska Dubica). Jedan dio ovih naseljenika nastanio se u naseljima današnjeg rumunjskog dijela Banata (Hrvatska Keča, Checea Croată). Ukupno je oko 1.000 Hrvata naseljeno na području navedenih sela. Pored zamijenjene zemlje, pridošli plemići dobili su i kmetove iz srpskih, rumunjskih i bugarskih zajednica. Ubrzo (1803.) i treća skupina hrvatskih naseljenika dolazi u Banat. Stanovnici iz triju karaševskih naselja Karašova, Lupaka i Klokotića (rumunjski dio Banata) naselili su se u Karlsdorfu (danas Banatski Karlovac). Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac osnovao 1806. u Boki školu, međutim, hrvatska djeca slabo su je pohađala.

Naseljavanje i integracijski procesi u Bačkoj i Srijemu

Zbog preustroja vojne granice i promjena u njihovu socijalnom položaju u XVIII. stoljeu, dio Hrvata se seli iz Subotice i njezine okolice u Lemeš, Titel i Šajkaš. Tijekom XVIII. i dijelom XIX. stoljeća u krajeve nastanjene Hrvatima, u više kolonizacijskih valova, doseljavaju se njemački i mađarski kolonisti, ali i Slovaci, Rusini, Rumunji itd. Hrvati se paralelno naseljavaju u više valova u srijemske gradove i trgovišta (npr. u Rumi se formira naselje Hrvatski Breg 1805.). Manjih preseljenja Hrvata iz Bačke u Srijem i obratno, zatim iz Slavonije, Like i drugih dijelova Hrvatske na područje današnje Vojvodine bilo je tijekom cijelog XIX. stoljeća. Primjerice, obitelji poznatog književnika Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 1873. - Zagreb, 1914.), te publicista Josipa Andrića (Bukin, 1894. - Zagreb, 1967.) preselile su se iz Bačke u Srijem. Brojčana inferiornost Hrvata u nekim sredinama rezultirala je njihovom postupnom asimilacijom u većinske Mađare i Nijemce koji su ih okruživali, uglavnom tijekom druge polovice XIX. stoljeća. Mađarizaciji su bili izloženi visoki društveni slojevi u Bačkoj među plemstvom, činovništvom, svećenstvom i intelektualnom elitom. Usponom na društvenoj ljestvici, pripadnici navedenih društvenih skupina, često su prihvaćali jezik i kulturu dominantnoga naroda. Međutim, proces asimilacije nikako nije bio jednosmjeran, pa su u sredinama gdje su Hrvati predstavljali većinsko stanovništvo asimilirani pripadnici drugih naroda, npr. albansko katoličko pleme Klimente u Hrtkovcima i Nikincima, Slovaci i Nijemci na području salaških naselja somborske okolice, malobrojni Mađari, Nijemci i Slovaci u Tavankutu, dio Nijemaca u Mitrovici i Petrovaradinu, Mađara u Rumi, Nijemci u banatskom Opovu itd.

Društveni i gospodarski život

U gospodarskom životu položaj Hrvata Bačke, Banata i Srijema bio je različit. Većina ih je obitavala na selu i salašima baveći se poljodjelstvom, dijelom stočarstvom koje je izgubilo nekadašnju ulogu u desetljećima nakon doseljenja hrvatskih skupina u Podunavlje. Raspadom obiteljskih zadruga seljački posjed se usitnjava čime znatni dio seljaštva daljnjim diobama ostaje s neznatnim površinama ili bez njih, a velik udio bezemljašima su bile sluge i nadničari. Vinogradarstvom su se bavili stanovnici subotičke okolice i Hrvati u srijemskim naseljima na padinama Fruške gore. Trgovački i građanski sloj bio je najrazvijeniji u Srijemu, slabije u drugim sredinama. Bilo je i velikih zemljoposjednika naročito među bunjevačkim plemstvom (Rudići, Vojnići, Latinovići, Vidakovići, Piukovići). Sitnog plemstva bilo je dosta u Bačkoj, koje je dobivano za zasluge u ratovima i Banatu među Hrvatima porijeklom iz turopoljskog kraja (Matanovići, Mikšići, Lukinići, Žuneci, Radošević, Bedeković itd.). Sljedeću skupinu činilo je ono plemstvo kojemu su priznate privilegije prema ispravama iz krajeva odakle su doselili (Hrvatsko primorje, Lika, Bosna, Gorski kotar itd.). Plemstvo u Srijemu (do 1848. upisano 185 plemića u Srijemskoj županiji) bilo je većinom stranog porijekla i dijelom hrvatskog koje je zadobilo nove ili se pozivalo na svoje stare plemićke posjede (najveći posjedi: Eltz, Odescalchi, Pejačevići).

 

Hrvatski narodni preporod – Ilirski pokret

Tijekom Hrvatskog narodnog preporoda u prvoj polovici XIX. stoljeća s nacionalno svjesnim hrvatskim intelektualcima koji se suprotstavljaju mađarizaciji, kontakte ostvaruje Ilija Okrugić-Srijemac (Srijemski Karlovci, 1827. - Petrovaradin, 1897.). Pisao je pjesničke priloge i povijesne rasprave u Gajevoj Danici i Kuzmanićevoj Zori dalmatinskoj te je djelovao na duhovnom i nacionalnom približavanju Hrvata. Od predstavnika iz Bačke s hrvatskim političkim i kulturnim elitama kontakte ostvaruju braća Vince i Ante Zomborčević iz Subotice, koji su ostali usamljeni u pokušajima povezivanja s preporodnim pokretom. Jezičkom pitanju se, u Srijemskoj županiji, buđenjem hrvatskog i mađarskog nacionalizma poklanjalo sve više pozornosti. Službeni jezik administracije bio je latinski jezik. Politički sukobi zaoštrili su se 1845. s mađarskim nastojanjima da se Srijemska županija pripoji Ugarskoj. Politički krugovi u Zagrebu pomogli su srijemske Hrvate imenovanjem baruna Franje Kulmera velikim županom srijemskim. Kulmer je bio pristaša hrvatskog narodnog preporoda, ali i legitimist spram bečke vlade. U smislu zaključaka Hrvatskog sabora (1847.), uveo je u županiju hrvatski kao službeni jezik nakon raskida odnosa s Ugarskom.

Revolucija 1848. – 49

Zbog opasnosti mađarske revolucije za austrijsku supremaciju, Beč je odlučio iskoristiti sukobe Hrvata i drugih naroda s Mađarima. Naime, mađarska revolucija nije priznavala drugim narodima Monarhije prava koja je mađarska elita zahtijevala za sebe (ideja o stvaranju jedinstvene mađarske države i nacije od Karpata do Jadrana). Bečki dvor je na zauzimanje Ljudevita Gaja i Franje Kulmera donio odluku o imenovanju baruna Josipa Jelačića (Petrovaradin, 1801. - Zagreb, 1859.), za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske. Narodna skupština u Zagrebu je također proklamirala Jelačića za bana, a u zahtijevanju naroda tražilo se sjedinjenje hrvatskih zemalja, građanske slobode i ukinuće feudalizma. Time je za Hrvatsku zapravo zatražena samostalnost u odnosu na Ugarsku. Slične zahtjeve postavili su i ugarski Srbi. Mađarska vlada je sasvim odbacila ovakvu koncepciju, na što je Hrvatska prekinula sve veze s Ugarskom, a 25. IV. 1848. Jelačić je izdao proglas kojim se potvrđivalo ukidanje tlake i kmetstva.

Zajednički politički interesi ujedinili su Hrvate i Srbe. Na skupštini u svibnju 1848., Srbi u Srijemskim Karlovcima proglašavaju Srbsku Vojvodinu koja je odmah stupila u politički savez s Trojednom kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Kao problem u hrvatsko-srpskim odnosima postavilo se pitanje Srijema. Hrvatska je zadržala stare županijske vlasti, dok su Srbi imenovali svoje odbore. Tako je nastalo svojevrsno dvovlašće i nadmetanje oko vlasti u Srijemu i Petrovaradinskoj pukovniji. Tijekom srpnja 1848. Jelačić je obišao Srijem kako bi oslabio utjecaj Mađara. Daljnja zaoštravanja rezultirala su prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko rijeke Drave u rat protiv Ugarske u rujnu 1848. Za razliku od drugih Hrvata, bački Hrvati su u revoluciji 1848. i 1849. bili na strani mađarske revolucionarne vlade, dijelom zbog suprotstavljenosti sa srpskim stanovništvom u Bačkoj, dijelom zbog tradicionalne lojalnosti bunjevačkih elita Ugarskoj državi. Priklonivši se Mađarima postali su predmet napada srpskih jedinica, nerijetko pljačkaških. Stradanja bačkih katolika za revolucije opisao je somborski senator Ivan Nepomuk Ambrozović (Sombor, 1789. - Sombor, 1869.) u djelu: Žalostica žalostna Ivana Nep. Ambrozovića, u zomborskoj kralj. varoši penziniratog senatora, bižajućeg od kuće pak do Kalcse, kad su raci-serbianci u medjuboju madžarskom 1848-49. progonili katholike, po njemu istom ispivana u Zomboru god. 1850. Jelačićevih simpatizera ipak je bilo i među bačkim Hrvatima, npr. Ivan Antunović (Kunbaja, 1815. - Kalača, 1888.), Josip Rudić (Subotica, 1792. - 1879.), koji je zbog simpatija prema Jelačiću i Srbima smijenjen s položaja velikoga župana, Vince Zomborčević (Subotica, 1810.-1900.) i Ambrozije Boza Šarčević (Subotica, 1820. - Subotica, 1899.). Veće podrške i simpatija prema Jelačiću, osim izoliranih pojedinaca, nije bilo.

Bachov apsolutizam

Nakon sloma mađarske revolucije Bečki dvor je ustrojio Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat (1849-1860) kažnjavajući na taj način Mađare za revoluciju. Međutim, zbog načina upravljanja, podčinjenosti Beču, policijske prismotre i ograničavanja sloboda, Vojvodinom nisu bili zadovoljni ni Srbi. Teritorij Vojvodstva bio je sastavljen od Baranje, Bačke, Banata i dijelova Srijema (rumski i iločki kotar). Feudalni ustroj je zamijenjen građansko-administrativnim, a započeo je i razvitak gospodarstva. Bachov apsolutizam (obilježen ograničavanjem sloboda tiska, cenzurom, centralizacijom i germanizacijom) na kratko je odgodio pritiske mađarizacije, zbog nastalih političkih promjena, ali i promjena nastalih u gradskim administrativnim tijelima. U hrvatskim bačkim naseljima zapisnici su vođeni na mjesnoj hrvatskoj ikavici, a umjesto dotadašnjih naziva Dalmatinac ili Ilir sve je češća službena uporaba imena Bunjevac. 

Nacionalno – integracijski procesi – zasebni razvoj Hrvata u Bačkoj, Srijemu i Banatu

Nove okolnosti nastaju nakon sloma Bachova apsolutizma, potom obnove ustavnog stanja i sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867., čime naglo jača politička moć Mađara u Monarhiji. Potom je sklopljena 1868. i Hrvatsko-ugarska nagodba kojom su regulirani odnosi između Ugarske i Hrvatske, a napose nadležnosti zemaljske uprave, vjeroispovijedi, prosvjete i pravosuđa. Hrvati u Bačkoj su, iako su mađarski zakoni jamčili jezična prava nemađarskim narodima, bili ponovno izloženi jačem pritisku mađarizacije. Teritorijalno-administrativno odvojeni od hrvatskih zemalja bili su na periferiji procesa u kojima se stvarala moderna hrvatska nacija i jezik. Otežavajuću okolnost je pritom predstavljala stalna zategnutost odnosa između Hrvatske i Ugarske.

I pored svih negativnih preduvjeta javljaju se preporodne aktivnosti u bačkih Hrvata, dijelom kao reakcija na preporode drugih naroda, pod regionalnim subetničkim imenima Bunjevaca i Šokaca. Pokretač pokreta bio je biskup Ivan Antunović i uzak krug njegovih sljedbenika među svećenicima, odvjetnicima i učiteljima. Najprije su pokrenuti pučki kalendari Bunjevački kalendar (1868-1869), Bunjevački i šokački kalendar (1870-1882), istodobno Bunjevačke i šokačke novine (1870-1872), Bunjevačka i šokačka vila (1871-1876), Misečna kronika (1872-1873), Subatički glasnik (1873-1876). Najvažnijima su postale Bunjevačke i šokačke novine i Bunjevačka i šokačka vila u kojima su surađivali predstavnici svećenstva i elite iz raznih hrvatskih krajeva postavši time nadregionalne novine. Novine su objavljivale većinu priloga jezikom zagrebačke filološke škole te su na taj način učinile važan istup u jezičnoj integraciji bačkih Bunjevaca i Šokaca u modernu hrvatsku naciju. Pokret ugarskih Hrvata pomažu mnogi uglednici iz Trojedne Kraljevine poput Ilije Okrugića-Srijemca, Josipa Jurja Strossmayera, Ivana Mažuranića i drugih. Zanimljivo je da je većina pretplatnika novina bila iz Hrvatske, koji su na taj način pomagali pokret. Suradnjom Ilije Okrugića-Srijemca, zatim učitelja Andrije Franka iz banatske Neuzine u Bunjevačkim i šokačkim novinama i Bunjevačkoj i šokačkoj vili, ostvarena je (po prvi puta u povijesti) međusobna suradnja Hrvata iz Bačke, Srijema i Banata, no nije dugo trajala. Ostvareni su kontakti sa sličnim rubnim hrvatskim preporodnim pokretom u Istri, prvim hrvatskim novinama u Istri Našom slogom (1870-1915), koje se javljaju u isto vrijeme kao i Bunjevačke i šokačke novine, i biskupom Jurjem Dobrilom. Preporodni pokret bačkih Hrvata pomagali su i pojedini ugarski Srbi koji su također surađivali u Novinama i Vili. Antunović 1882. izdaje Razpravu o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih koja je dala dodatni prinos u oblikovanju tradicije i identiteta bačkih Hrvata. Iste godine u Somboru je pokrenut tjednik Bunjevac koji je izrijekom Bunjevce i Šokce nazivao ugarskim Hrvatima, ali je bio obilježen kao mađaronski te nije naišao na potporu kod mjesnih Hrvata. Sljedbenik biskupa Antunovića, učitelj Mijo Mandić (Kaćmar, 1857. - Subotica, 1945.), pokrenuo je 1884. list Neven (1884-1914), koji je izlazio u Baji, Somboru i Subotici mijenjajući tijekom povijesti svoju uređivačku politiku i pitanje integracije Bunjevaca u hrvatsku naciju. Udžbenike za ugarske Hrvate izdaju Ivan Mihalović (Baja, 1820. - Baja, 1877.), Ivan Zetović (Sombor, 1846. – Sonta, ?) i Mijo Mandić. Ljudevit Kuzmić (Sombor, 1852. – 1893.) u Somboru izdaje Zomborski pravi bunjevačko-šokački kalendar sa slikama (1882. i 1883.), a Pajo Kujundžić (Subotica, 1859. -1915.) u Subotici kalendar Bunjevačko-šokačku Danicu, poslije preimenovanu u Subotičku Danicu (1884-1914). Prva općenarodna kulturna institucija pokreće se 1878. pod imenom Pučka kasina u Subotici (ime Bunjevačka kasina nije joj bilo dozvoljeno). Ona je uspjela okupiti šire društvene slojeve, a ne samo intelektualce. Prije nje postojala je Kasina u Lemešu (1874.), ali lokalnog značaja. Zbog političkih okolnosti i otežanog institucionalnog djelovanja bački Hrvati nacionalni rad djelomično provode kroz katoličke udruge bez nacionalnog imena u nazivu ali sa snažnim prohrvatskim djelovanjem poput subotičkih Katoličkog kruga (1895.), Katoličkog momačkog društva (1885.), Katoličkog divojačkog društva (1911.).

Ukinućem Vojne krajine, Srijem je 1881. u cijelosti pripojen Hrvatskoj što utječe na buđenje hrvatskog duha u javnoj sferi. Hrvatski jezik postao je službeni umjesto njemačkog, mađarskog i latinskog. I prije nastalih promjena Hrvati u Srijemu su pokrenuli nakladničku djelatnost osnovavši Hrvatsku katoličku tiskaru u Vukovaru 1878. i pokrenuvši list Sriemski Hrvat: list za politiku, pouku i zabavu. Osim novina tiskara je izdavala knjige i brošure na hrvatskom jeziku. Hrvatske knjige se šire među Hrvate u Srijemu, Bačkoj i Banatu preko Matice hrvatske i Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, društva koja su imala brojne članove na tim prostorima. Izgradnjom željezničke pruge 1881.-1891. Srijem je od Zemuna preko Mitrovice (proglašena gradom 1881.) i Vinkovaca povezan sa Zagrebom pa jačaju gospodarske veze s ostatkom Hrvatske. Mitrovica u to vrijeme postaje političko i kulturno središte Hrvata u istočnom dijelu Srijema. U njoj se osnivaju Mitrovačka kasina (1880.), preimenovana u Hrvatsku čitaonicu (1891.) zatim Hrvatska građanska i obrtna čitaonica (1886.), a iste godine jedno od najznačajnijih mitrovačkih hrvatskih društava Hrvatsko pjevačko društvo Nada. Hrvatske čitaonice pokrenute su u Petrovaradinu, Rumi, Šidu, Kamenici, Zemunu, Novim Banovcima, Irigu, Slankamenu, Čereviću itd., dok su u Bačkoj čitaonice pokretane pod neutralnim imenima pučkih, katoličkih i iznimno pod bunjevačkim imenom npr. Bajmočka pučka čitaonica (1879.), u Subotici Katolička čitaonica sv. Đurđa (1905.), Katolička čitaonica sv. Roke (1910.), Katolička čitaonica sv. Jurja (1912.), u Baji Bunjevačka kršćanska čitaonica (1910.). Pribjegavalo se neutralnim nazivima jer je korištenje hrvatskog, pa i dotad često zastupljenog dalmatinskog imena za Bunjevce, moglo imati političke konotacije. Neutralna imena društva trebala su svjedočiti vlastima o privrženosti Bunjevaca uz mađarsku državnu misao. Pokrenute su financijske ustanove poput Zemunske hrvatske štedionice (1867.), Hrvatske štedne zadruge u Mitrovici, slično i u Subotici Pučka gazdačka banka (1892.), potom Zemljodilska štedionica (1904.) koja postaje 1912. podružnicom Hrvatske zemaljske banke iz Osijeka te u Bajmoku Bajmočka pučka banka (1914.). U cilju jačanja i osnivanja hrvatskih škola u Mitrovici se pokreće Hrvatska narodna straža (1912.), a u Subotici Bunjevačka školska zadruga (1914.) s različitim uspjesima. Bunjevačka školska zadruga nije niti započela s djelovanjem jer joj nikad nisu odobrena pravila. Iste godine kad je osnovana izbio je rat, a njezin pokretač Pajo Kujundžić sljedeće godine je umro. Srijemski Hrvati pokreću svoje listove Hrvatski branik (1893-1914), Mitrovački glasnik (1912-1913) u Mitrovici i Fruškogorac (1906-1907) u Petorvaradinu, Hrvatski dom u Slankamenu (1902.), zatim veliki broj pjevačkih društava Hrvatsko ratarsko i pjevačko društvo Tomislav, Mitrovica (1910.), u Petrovaradinu Hrvatsko pjevačko društvo Neven, u Beškoj Beščansko pjevačko društvo Concordia, u Srijemskoj Kamenici Hrvatsko pjevačko društvo, u Nikincima Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir, Zemunu Hrvatsko pjevačko društvo Odjek i Hrvatsko obrtničko i trgovačko pjevačko društvo Rodoljub itd. Pored nacionalnih kulturno prosvjetnih udruga u Srijemu, i djelomično u Bačkoj, djelovao je niz karitativnih, strukovnih i sportskih udruga s nacionalnim predznakom (Hrvatski sokol-Hrvatska sokolska župa Jelačić i Hrvatsko rimokatoličko dobrotvorno gospojinsko društvo u Mitrovici, Hrvatsko bolno-potpomagajuće i pogrebno društvo u Srijemskim Karlovcima, Hrvatsko učiteljsko društvo Sloga grada Petrovaradina i Karlovaca, Hrvatski Sokol u Petrovaradinu, Zemunu i dr.). Zbog političkih prilika i teritorijalne pripadnosti Hrvatskoj razumljivo je što se najveći broj hrvatskih društava na prijelazu XIX. na XX. stoljeće nalazio i djelovao u Srijemu. Banatski Hrvati su se zbog svoje udaljenosti od ostalih hrvatskih zajednica i relativno malog broja teže organizirali u udruge. U Starčevu gdje su bili brojniji osnivaju Hrvatsko pjevačko društvo Starčevo (1905.), dok u drugim naseljima djeluju u društvima s ostalim narodima. Hrvati plemićkog porijekla u srednjem Banatu (Boka, Neuzina, Radojevo) svoj identitet čuvali su zatvorenošću prema drugim etničkim zajednicama, prvenstveno zbog očuvanja svog staleškog položaja i vjerskih razlika.

Stvaranje južnoslavenske države – oduševljenje i razočarenje

Preporodne aktivnosti i aktivni rad hrvatskih društava prekinuo je Prvi svjetski rat. Hrvatski branik i Neven prestaju izlaziti, a tijekom rata izlaze provladine subotičke Naše novine. Na različitim bojišnicama, uglavnom istočnim (Galicija, Bukovina), stradalo je više tisuća Hrvata, što je uz iseljavanje u prekooceanske zemlje te asimilaciju u Bačkoj imalo negativne posljedice na ukupno demografsko kretanje hrvatske zajednice. Pri koncu rata većina Hrvata se priklonila ideji stvaranja jugoslavenske države. U studenom 1918. svoje raspoloženje prema nastalim promjenama subotički Hrvati su manifestirali simboličnim postavljanjem hrvatske zastave na gradskoj kući. 

Novu državu bački Hrvati su prihvatili oduševljeno očekujući da će u njoj ostvariti sva ona prava koja su im dokidana za vrijeme mađarske vlasti, a proces asimilacije i oslobođenja smatrali su završenim. Međutim, uspostavljena demarkacijska crta razdvajanja u studenom 1918. nije bila i konačna državna granica prema Mađarskoj. Trianonski mirovni ugovor podijelio je Hrvate (Bunjevce i Šokce) graničnom crtom (današnja granica Srbije, odnosno Vojvodine prema Mađarskoj) koja ih je razdvajala na dva dijela, pa je društveni razvoj do tada jedinstvene zajednice tekao odvojeno. Nove vlasti su administrativno organizirale državu u oblasti, potom u banovine mijenjajući granice povijesnih pokrajina s dugoročnim posljedicama (primjerice na Hrvate u Srijemu). Iako su činili veliku većinu slavenskoga stanovništva u sjevernim područjima Bačke, naročito u Subotici s njezinom okolinom, Hrvati su smjenjivani sa svih važnijih položaja u upravi i školstvu. Početno oduševljenje novom državom ubrzo je stišano, a Hrvati su se našli na udaru u političkom, kulturnom i gospodarskom pogledu. Nekadašnja mađarizacija zamijenjena je nametanjem ekavice i ćirilice u školama, promjenom naziva mjesta, imenovanjem Bunjevaca i Šokaca «katoličkim Srbima» ili negiranjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu ističući ih kao «četvrto pleme» pored Srba, Hrvata i Slovenaca. Provedbom agrarne reforme i kolonizacije zaobiđeni su domaći bezemljaši, među njima i ne mali broj Hrvata što je dodatno pojačalo nezadovoljstvo novom vlašću. Kolonizacija je organizirana restriktivno za nesrpske narode. Naime, ne uvijek načelno, već prema uvjetima koji su bili postavljeni za ostvarivanje prava na kolonizaciju. Prednost u dobivanju zemlje i kolonizaciji imali su dobrovoljci u srpskoj i crnogorskoj vojsci iz ratova od 1875-1918., dok je ostalim narodima raznim ograničenjima onemogućavano pravo na zemlju i kolonizaciju što je u konačnici utjecalo na mijenjanje etničke strukture Bačke, Banata i Srijema. Nakon Prvog svjetskoga rata promjene u svom socijalnom statusu doživljavaju Hrvati s plemićkim titulama (najviše ih je bilo u Bačkoj i srednjem Banatu) zbog društveno-političke orijentacije Kraljevine SHS koja ukida plemićke titule.

Nacionalno svjesni Hrvati su postupno uklonjeni s važnijih mjesta u državnoj službi ili su premještani u druge sredine. S druge strane podupirane su osobe lojalne režimu koje su bili predvodnici u osnivanju udruga s ciljem onemogućavanja integracije bačkih Bunjevaca i Šokaca u hrvatsku naciju. Osnivana su društva (Zemljodilska kasina, Bunjevačka omladinska zajednica, Bunjevačka prosvetna matica, Bunjevačke čitaonice), političke stranke (Zemljodilska stranka), časopisi, kalendari i listovi (Književni sever, Zemljodilski kalendar, Bunjevački kalendar, Narod, Bunjevačke novine, Subotičke novine itd.). Ove akcije nisu bile prihvaćene od puka, a u međuratnom razdoblju su postignule skromne rezultate. Nakon neuspješnih pokušaja integriranja bačkih Bunjevaca i Šokaca u srpsku naciju pod formulom «katoličkih Srba», vlasti će nastojati onemogućiti njihovo približavanje hrvatskom korpusu negirajući im hrvatsko podrijetlo tijekom cijeloga razdoblja postojanja Kraljevine Jugoslavije. Ova akcija neće naići ni na kakav odziv kod Šokaca (zbog teritorijalne naslonjenosti na Hrvatsku i velikog broja Šokaca u Slavoniji s izgrađenom nacionalnom svijesti, također nije bilo elite koja bi se priklanjala potrebama vlasti), dok će pritisak na Bunjevce, ujedno i najbrojniju hrvatsku subetničku skupinu u Bačkoj, rezultirati malim brojem onih koji su prihvatili ideju posebnosti bunjevačkog naroda. Na temelju neunitarnog shvaćenog jugoslavenstva, osnivane su udruge: Bunjevačko omladinsko društvo i Jugoslavensko nacionalno društvo Ivan Antunović u Subotici, Bunjevačko kolo u Somboru, časopis Bunjevačko kolo i kalendari Pravi bunjevački kalendar, Biskupa Ivana Antunovića kalendar, također bez većeg utjecaja u puku.

Vrhunac nacionalno – integracijskih procesa

Ipak, pored svih negativnih preduvjeta za buđenje nacionalne svijesti, ona je upravo u međuratnom periodu doživjela svoj vrhunac kod Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu. Važnu ulogu u tom procesu imala je Katolička crkva i Hrvatski katolički pokret, Hrvatski seljački pokret te veći broj agilnih kulturnih i političkih djelatnika doseljenih iz raznih hrvatskih krajeva. U prvim godinama nakon rata pokrenute su i političke stranke Bunjevačko-šokačka stranka (1924. iz nje se izdvojila Vojvođanska pučka stranka), Hrvatska pučka stranka u Bačkoj (predvodili su je Mihovil Katanec, Ivo Kopilović i Tomo Matković u Subotici i Franjo Skenderović u Tavankutu) koja se ubrzo utopila u Bunjevačko-šokačku stranku, zatim djelovala je većina hrvatskih stranaka u Srijemu koje su postojale i prije 1918. godine i kao najvažnija stranka koja je djelovala među Hrvatima u Bačkoj, Banatu i Srijemu Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića. Zbog svoje kulturne, političke, pa i staleške raslojenosti, među mjesnim Hrvatima hrvatske stranke su postizale razmjerno slabe rezultate, a veći uspjeh ostvarit će HSS tek u godinama pred Drugi svjetski rat. Iznimka je uspješno djelovanje Bunjevačko-šokačke stranke 1920-ih godina kada joj je jedinstven nastup bačko-baranjskih Hrvata osigurao 4 zastupnička mjesta (Blaško Rajić, Vranje Sudarević, Stjepan Vojnić Tunić, Ivan Evetović) u prvom sazivu parlamenta i 3 mjesta nakon izbora 1923. (Blaško Rajić, Vranje Sudarević, Ivan Evetović). Predvodnici političkog organiziranja hrvatske zajednice bili su Josip Vuković – Đido (Bikić, 1889. - Subotica, 1950.) unutar Bunjevačko-šokačke stranke potom i HSS-a u Bačkoj, Petar Gvozdić (Soljani, 1899. - Beograd, 1946.) u Srijemu i Miša Brajac (Starčevo, 1902. -Starčevo, 1990.) u Banatu, također unutar HSS-a.

Osnivanje hrvatskih društava, domova, institucija, novina i dr., bilo je svojevrsno svjedočanstvo jačanja hrvatske svijesti što je bilo dijelom reakcija na pritiske vlasti i osjećaj ugroženosti identiteta. U Mitrovici je osnovano novo Hrvatsko pjevačko društvo Omladina, u Rumi Hrvatsko pjevačko društvo Jedinstvo, Šidu Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo Zajc, u Zemunu Hrvatsko pjevačko društvo Tomislav (korporativno iz Odjeka i Rodoljuba), Subotici Hrvatsko pjevačko društvo Neven, Sonti Hrvatsko pjevačko društvo Antunović, Bačkom Monoštoru Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Šokac, u Somboru pjevački zbor Hrvatskog kulturnog društva Miroljub, korporativno (Tavankut, Mirgeš, Čikerija) Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Sudarević, pjevačko društvo Javor u Sonti, Zora u Vajskoj, u Starčevu je i nadalje djelovalo lokalno hrvatsko pjevačko društvo, u većini mjesta crkvena pjevačka društava itd. Osnovane su nove čitaonice: u Rumi Hrvatska ratarska čitaonica, u Tavankutu Seljačka čitaonica, Šokačke čitaonice u Baču, Bačkom Monoštoru i Sonti, Narodne knjižnice i čitaonice u Bikovu, Maloj Bosni, Đurđinu, Žedniku itd.; prosvjetna društva: Hrvatsko prosvjetno društvo Neven u Subotici, Hrvatsko kulturno društvo Miroljub u Somboru, Šokačka kasina u Baču; akademske udruge: Hrvatsko akademsko društvo Antunović (1924.) i Hrvatsko akademsko društvo Matija Gubec (1938.) u Subotici, Hrvatsko akademsko društvo Bunjevac (1927.) u Zagrebu; Hrvatski sokol djeluje u većem broju mjesta, kao i ogranci Hrvatskog Radiše, Seljačke sloge, Gospodarske sloge, podružnice sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak (Starčevo, Subotica, Petrovaradin-Novi Sad). Znatni broj hrvatskih pisaca objavljuje u međuratnom razdoblju (Živko Bertić, Mladen Barbarić, Josip Andrić, Petar Pekić, Marko Čović, Aleksa Kokić, Ive Prćić i dr.), a nastaju i prve sinteze povijesti Hrvata na području Bačke, Baranje i Banata (Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, 1930.).

Subotica kao grad s najvećim brojem Hrvata objedinjuje niz društava unutar Hrvatske kulturne zajednice i Matice subotičke i afirmira se kao kulturno, političko i vjersko središte bačkih Hrvata, ulogu kakvu je za srijemske Hrvate imala Mitrovica, a banatske Starčevo. Većinu kulturnih i političkih aktivnosti banatskih Hrvata predvodio je agilni Mišo Brajac koji je sa suradnicima u Starčevu pokrenuo ogranke Hrvatske seljačke stranke, Seljačke sloge, Gospodarske sloge i ogranak Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Također, poticao je organiziranje Hrvata i u drugim banatskim naseljima.

Od najutjecajnijih hrvatskih glasila u međuratnom razdoblju bili su Neven, Hrvatske novine, Subotičke novine, časopis Klasje naših ravni, kalendar Subotička Danica (izlazili u Subotici), a u Srijemu listovi koji su izlazili u Vukovaru i Vinkovcima Hrvatski branik, Srijemski Hrvat, Hrvatska riječ, Nova hrvatska riječ i dr. Osim političkih, prosvjetnih, gospodarskih i vjerskih, u Subotici je izlazio satirički list Bunjevačko žackalo (u Mitrovici je prije Prvog svjetskog rata izlazio sadržajem sličan list «za satiru i humor» Knut 1904-1906). Druge sredine imale su simboličku nakladničku djelatnost, primjerice u Somboru je izlazio list Danica (1934.) na lokalnom hrvatskom dijalektu. Hrvatski domovi osnovani su u Mitrovici, Kukujevcima, Subotici, Somboru, Tavankutu, Šebešiću, Đurđinu itd. Pored domova s ekskluzivno hrvatskim imenom postojali su i katolički domovi u većini mjesta gdje su se pored Hrvata okupljali i drugi katolici. Iznimno važnu ulogu u očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta Hrvata imala je Katolička crkva i Hrvatski katolički pokret, koji nakon atentata u beogradskoj Skupštini 1928. sve više podržava hrvatske nacionaliste (do tada uglavnom jugoslavenski opredijeljen). Zbog otpora «liberalnim» idejama koje nisu bile u skladu s temeljnim kršćanskim vrijednostima, te potrebe kristijanizacije društva, razvio se Hrvatski katolički pokret. Bio je osnovan kao laička organizacija okupljajući srednjoškolske đake, studente, ali i radništvo, seljaštvo, općenito sve društvene slojeve. Značajka pokreta je u tome što je nastao «odozdo», od samih vjernika. Drugi važan katolički pokret Katolička akcija, nastao je «odozgo» enciklikom 1922. Svoju zadaću u promicanju kršćanskih vrijednosti u hrvatskoj zajednici pokret/i (HKP i KA) provodili su preko tiska (Katolički nauk, Hrvatske novine, Subotičke novine, časopis Kolo mladeži te većeg broja listova i časopisa koji su tiskani u Hrvatskoj i BiH), obrazovanja (brojna predavanja), ali i uz pomoć ostalih aktivnosti (npr. tjelovježbe Hrvatski katolički orao s muškim i ženskim ograncima). Oba katolička pokreta djelovala su snažno na nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne mladeži u duhu kršćanskih načela. U međuratnom periodu djeluju Bačko okružje križara, Đačko križarsko bratstvo, Đačko križarsko sestrinstvo, Radničko križarsko bratstvo, Križarsko sestrinstvo Bunjevka, te brojna druga križarska bratstva i sestrinstva po raznim mjestima. Inicijatori organiziranja bili su istaknuti svećenici poput Lajče Budanovića (kasnije biskup), Blaška Rajića, Antuna Skenderovića (iz Bačke), Matije Manjarića (iz Mitrovice), Augustina Wolfa (iz Zemuna) zatim mlađih svećenika Ivana Beneša, Alekse Kokića, Ivana Kujundžića (iz Bačke), laika intelektualca Josipa Andrića (porijeklom iz Bukina), Stjepana Barića (porijeklom iz Zemuna), Matije Belića (porijeklom iz Mitrovice) te mladeži, đaka i sveučilištaraca poput Mare Čović, Tone Kujundžić, Ante Sekulića, Vojislava Pešuta, Alojzija Poljakovića, i drugih.

Vjerski život Hrvata u Bačkoj, Banatu i Srijemu oduvijek je bio bogat. Pored brojnih katoličkih udruga, vidljive, čvrste povezanosti crkve i puka, još jedan vid vjerskog života ima dugu tradiciju u Podunavlju, hodočašćenje i njegovanje Marijinog kulta. Osobito se štuje «Crna Gospa» iz subotičkog franjevačkog samostana, rado se hodočasti na marijansko svetište na Bunariću kod Subotice, zatim svetište Radosne Gospe u Baču, «Tekije» kod Petrovaradina, Doroslovo, u Aljmaš kod Osijeka, a do 1918. često se hodočastilo u Jud (mađ. Máriagyűd) kod Harkánya i bajsku Vodicu u Mađarskoj.

Podjednako važan, ali s drugih pozicija u početku suprotstavljen političkom krilu HKP-a, djelovao je Hrvatski seljački pokret (HSP) učenjem o vrijednosti pučke kulture, seljaštvu kao čuvaru nacionalnog identiteta s ciljem da njeguje narodnu autohtonu kulturu i prosvjećuje seljaštvo koje je trebalo, pored političkog života, postati subjektom u kulturnom stvaralaštvu. Svoj najveći utjecaj, tada već dominantno nacionalni pokret, ostvario je koncem tridesetih godina XX. st. koristeći vanjskopolitičke okolnosti za ostvarenje hrvatske autonomije u koju se pokušalo uključiti dijelove Bačke i Srijema većinski naseljene Hrvatima. U sastav Banovine Hrvatske ušli su dijelovi Srijema s granicama kotareva Ilok i Šid. U jugoslavenskoj državi zasluga je HSP što je stao u obranu hrvatskog identiteta bačkih Bunjevaca i Šokaca pred srpskim nacionalizmom, ali i u kulturnoj i političkoj integraciji hrvatskih zajednica Bačke, Banata i Srijema s maticom. Kako granice Banovine Hrvatske nisu smatrane definitivnima, zaoštreno je i hrvatsko pitanje na spornim područjima. Dolazilo je i do incidentnih situacija kada se prijetilo nasiljem i sukobima. Naime, u Subotici je 1940. otkazan veliki hrvatski kulturni sabor nakon prijetnja Srpskog kulturnog kluba da će u slučaju njegova održavanja posegnuti za oružjem. Društveno političke prilike oslikavale su se i u sportu pa su hrvatski nogometni klubovi odlučili istupiti iz Jugoslavenskog nogometnog saveza i oformiti hrvatsku nogometnu ligu, a u tome je odlučio sudjelovati i nogometni klub Bačka iz Subotice (od 1939. nosi ime Hrvatski športski klub Bačka). Ubrzo je oformljen i hrvatski nogometni podsavez u Bačkoj u kojem su se natjecali klubovi iz hrvatskih mjesta. Subotički športski list tih godina također piše s prohrvatskih pozicija. Hrvati porijeklom iz Bačke i Srijema nastanjeni u Zagrebu tridesetih godina XX. st. organizirali su se u zavičajna društva: Društvo bačkih Hrvata (1938. u početku kao ogranak Hrvatske kulturne zajednice iz Subotice), Hrvatska slavonska i srijemska čitaonica (1938.), Društvo Srijemaca (1932.) Športsko društvo Srijemac (1932.). Navedena društva bila su naročito aktiva u animiranju i senzibiliziranju hrvatske javnosti na probleme Hrvata u Dunavskoj banovini u godinama pred Drugi svjetski rat. Tijekom međuratnog perioda postupno se stvara građanski sloj kod Hrvata u Bačkoj koji su do tada u velikom broju živjeli ruralnim načinom života, pa i u gradskim središtima Subotici i Somboru. Dio hrvatskog radništva i nadničara bio je uključen u komunistički radnički pokret, od samog njegova nastanka. Ovome pokretu pokušao se suprotstaviti Hrvatski radnički savez (ali i drugi radnički savezi različitih političkih, nacionalnih i ideoloških orijentacija) s namjerom da radništvo stave pod svoj utjecaj. Pored Srijema, Hrvatski radnički savez djelovat će još u bačkim selima Vajskoj i Bođanima, organizirajući kudeljarske radnike. 

Drugi svjetski rat

Nakon travnja 1941. Bačku zaposjeda Mađarska, Srijem NDH, a Banat dolazi pod njemačku okupacijsku upravu koja je bila povjerena tamošnjoj njemačkoj etničkoj zajednici. Dio bačkih intelektualaca i studenata preselio se u Hrvatsku, uglavnom u Zagreb gdje okupljeni u Društvu bačkih Hrvata, obnavljaju izlaženje časopisa Klasje naših ravni. Biskupa Lajču Budanovića i Blaška Rajića, duhovne vođe bačkih Hrvata, mađarske vlasti su internirale izvan Subotice. Pojedinci od prije skloni beogradskom režimu izbjegli su u Srbiju (Albe Kuntić, Martin Matić i dr.). Zbog ratnih prilika djelovanje hrvatskih društava svedeno je na simboličku razinu, iako ona uglavnom nisu zabranjivana. Radom aktivnih društava koordinirala je Hrvatska kulturna zajednica, a obnovljena je i suradnja s Bunjevcima i Šokcima iz Bajskog trokuta. Mađarske vlasti su nastavile nekadašnju politiku poticanja bunjevačke samosvojnosti te se pokušalo s osnivanjem promađarskog Bunjevačko šokačkog kulturnog saveza pod Grgom Vukovićem koji je u Somboru izdavao Naše novine i Naš kalendar, ali je to onemogućila skupina nacionalno svjesnih Hrvata okupljena oko somborskog HKD Miroljub ograđujući se od Vukovića i njegovih sljedbenika. Niti mađarskim crkvenim krugovima nije odgovarala integracija Bunjevaca i Šokaca u hrvatski narod, čemu svjedoči knjiga franjevca Bernardina Unyija o povijesti Šokaca, Bunjevaca i bosanskih franjevaca (Sokácok-bunyevácok és a bosnyák ferencesek története, Budapest, 1947.) u kojoj negira njihovu pripadnost hrvatskome narodu.

Srpske dobrovoljce kolonizirane u međuratnom periodu u Srijemu ustaške vlasti protjeruju naseljavajući Hrvate iz siromašnih i pasivnih krajeva, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Represivni aparat koje su nove vlasti uvele prema Srbima, Židovima, komunistima, lijevim HSS-ovcima i svim neistomišljenicima, ubrzo je pokazao pravo lice NDH pa su se kod dijela Hrvata, koji je u početku pozdravio stvaranje hrvatske države, brzo rasplinuo početni optimizam. Stoga je bilo sve primjetnije dezertiranje iz domobranstva i prelaženje u partizane. Kod Hrvata u Bačkoj antifašistički pokret imao je pretežito nacionalni karakter. Još se za vrijeme mađarske okupacije dio nekadašnjih HSS-ovaca odlučio na priključenje partizanima i pomaganje NOP-a. U završnim ratnim operacijama (Batinska bitka, Srijemski front) stradava veći broj unovačenih mladića.

Nakon povlačenja njemačke vojske, domobranskih i ustaških formacija iz Srijema, u prvim tjednima stradavaju ugledniji Hrvati koji su zauzimali položaje u gradskim i općinskim vlastima, ali i obični građani (često bez ikakvog suđenja) pod optužbama za suradnju i pomaganje okupatora. Hrvati koje su kolonizirale vlasti NDH protjerivani su, pa i oni koji su tijekom rata prišli antifašističkom pokretu. Njemačka zajednica se tijekom 1944. godine velikim dijelom povukla s njemačkom vojskom, a ostali su pod teretom kolektivne krivnje iseljavani sve do 1950-tih godina.

Poslijeratno razdoblje

Ponovnim razgraničenjem ustanovljena je nekadašnja trianonska granica prema Mađarskoj, iako je bilo pokušaja Hrvata iz Bajskog trokuta da privoli jugoslavensko komunističko vodstvo da se zauzme za njih. U unutarnjem razgraničenju područje Bačke i Srijema izazvalo je sporenje hrvatskih i srpskih komunista te razbuktavanje teritorijalnih aspiracija i pored proklamiranog bratstva i jedinstva. Na područjima na kojima su živjele hrvatske zajednice Bačka, Banat i istočni Srijem oformljena je autonomna pokrajina Vojvodina kao politička jedinica u sastavu Federalne Republike Srbije, a njezine granice ustanovila je tzv. Đilasova komisija. Hrvatima, kao drugoj slavenskoj skupini po brojnosti poslije Srba, jamčen je nesmetan kulturni i nacionalni razvitak, te su od partijskog vodstva onemogućeni nekadašnji pokušaji osporavanja hrvatstva Bunjevaca. Komunističke vlasti u početku su dopuštale djelovanje obnovljene Seljačke sloge i Hrvatske republikanske seljačke stranke koja se pozivala na ideje utemeljitelja seljačkoga pokreta. Međutim, HRSS i Seljačka sloga bile su temeljito izmijenjene, a njihov rad i ideje prilagođene novim vlastima. Jugoslavenska vlada je u kolovozu 1945. donijela Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji koja je provedena tijekom 1945. i 1946., a imala je više ciljeva: ekonomskih, političkih i demografskih. Za područje Vojvodine planirana je savezna kolonizacija prema kojoj je svaka od federalnih republika dobivala određene kvote s kojima je sudjelovala u njoj. Većina molba za kolonizaciju iz Hrvatske dolazila je iz Like i Korduna, a manjim dijelom iz Dalmacije što je pored političkih okolnosti utjecalo na omjer naseljenih Srba odnosno Hrvata. U konačnici su većinu kolonista činili Srbi iz Srbije, Hrvatske i BiH, čineći preko 70% od ukupnog broja kolonista. Posljedice su bile trajno izmijenjena etnička struktura pokrajine. Većina dalmatinskih Hrvata kolonizirana je u Stanišiću (oko 2500) i u manjem broju Riđici (oko 500). U tim selima od prije je živio manji broj bunjevačkih Hrvata porijeklom iz Gare i Kaćmara u susjednoj Mađarskoj. Naseljenici su dolazili iz sela s područja Šibenika, Trogira, Zadra, Splita, Metkovića, Sinja, Vrlike, Drniša, Benkovca te drugih kopnenih dijelova Dalmacije i otoka. Pojedine obitelji iz ovih krajeva Dalmacije naseljene su u Sivcu, u banatskom selu Gudurica i većim gradovima Vojvodine, a članovi gardijskih jedinica po Srijemu. Ukupni broj naseljenih Hrvata iz Dalmacije može se procijeniti na 4.000. Iz ostalih dijelova Hrvatske (Gorski Kotar) i Bosne i Hercegovine tijekom kolonizacije naselio se nešto manji broj Hrvata u Petrovaradin, Bešku, Lemeš i dr. Životna očekivanja, nerazmjer između obećanja prije kolonizacije te stanja u mjestima doseljenja kao i teško privikavanje na klimatske i uopće životne uvjete rezultirao je da se značajan broj obitelji Primoraca vratio u svoj zavičaj nedugo nakon kolonizacije.

Nekadašnji utjecaj na nacionalni razvitak koji je Crkva imala u novim političkim i društvenim prilikama znatno se smanjio. U sklopu šireg razračunavanja vlasti s Crkvom i križarima, u Subotici je 1948. osuđeno 27 katoličkih aktivista i svećenika na višegodišnje zatvorske kazne (Ivan Kujundžić, Vojislav Pešut, Alojzije Poljaković, Mara Čović, Tome Vukmanov i dr.) pod optužbom da pripadaju «ustaško-križarskoj teroristickoj organizaciji». Krupne društvene promjene (kolektivizacija, agrarna reforma, kolonizacija, urbanizacija) naročito su se odrazile na bunjevačke Hrvate čiji su se veliki zemljišni posjedi našli na udaru agrarne reforme. Međutim, dio dotadašnje sirotinje, bezemljaša među Hrvatima po selima prvi puta je došla u posjed zemlje.

Još tijekom rata pokrenut je list Radio vijesti (izlazile na latinici ijekavicom i ćirilicom na ekavici) koji će zamijeniti list Slobodna Vojvodina (tiskan i na hrvatskom jeziku). Konačno, u kolovozu 1945. formira se dnevni list Hrvatska riječ u Subotici. Period neposredno nakon rata bio je obilježen proklamiranom ravnopravnošću pa se nastavlja rad nekih hrvatskih institucija i društava ili se osnivanju nova, uglavnom u Bačkoj (Matica subotička, Bunjevačko momačko kolo, Pučka kasina, Hrvatsko kulturno društvo u Subotici, Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Matija Gubec u Tavankutu, Hrvatski prosvjetni dom u Somboru, Hrvatsko kulturno umjetničko društvo August Šenoa u Čonoplji, Hrvatski kulturni dom u Beregu, Seljačka sloga u Baču). S druge strane, odnos prema Hrvatima u Srijemu bio je rigidniji; ukidaju se hrvatska društva i oduzimaju prostori društava (npr. Hrvatski dom u Mitrovici). Na području Subotice i okolnih hrvatskih sela pokrenuta je nastava na hrvatskom, osnovan je časopis Rukovet i Hrvatsko narodno kazalište u Subotici. Vodeću ulogu u hrvatskoj zajednici imali su uglavnom pojedinci iz prijeratne lijevo i projugoslavenski orijentirane mladeži (npr. Balint Vujkov, Matija Poljaković, Antun Vojnić Purčar, Blaško Vojnić Hajduk, Marko Peić) te pripadnici i simpatizeri partizanskog pokreta poput Geze Tikvickog, Lajče Jaramazovića i drugih. Početkom 1947. Hrvatsko kulturno društvo u Subotici izdalo je svoj časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja Njiva, čije je daljnje izlaženje nakon prvog i jedinog broja onemogućeno, a veze s Hrvatskom u sljedećim godinama slabe. Tome je doprinijelo, pored političkih prilika, i iseljavanje jednog broja intelektualaca u Hrvatsku. Sredinom pedesetih godina ukidaju se hrvatska društva ili ekaviziraju njihovi nazivi u sklopu afirmiranja ideje socijalističkog jugoslavenstva. Ukidanje manjinskih institucija i društava jugoslavenskih naroda izvan matičnih republika provedeno je i u ostalim federalnim jedinicama. Cijelo desetljeće (1960-tih) bilo je ograničeno na djelovanje Crkve, nekih društava (Vladimir Nazor u Somboru i Matija Gubec u Tavankutu) koja su nastavila djelovati u hrvatskom duhu te pojedinih pisaca koji objavljuju na hrvatskom (Juraj Lončarević, Balint Vujkov, Ante Jakšić, Mara Švel-Garmišek, Ante Sekulić, Lazar Merković, Matija Poljaković, Jakov Kopilović, Miroslav Slavko Mađer i dr.). Važno je napomenuti da je znatni broj pisaca porijeklom iz Vojvodine objavljivao, a nerijetko i živio, u Hrvatskoj. Gospodarski i obrazovni centri u Vojvodini privukli su 1950-tih i 60-tih migrante iz raznih dijelova države, među njima i Hrvate, uglavnom iz BiH. Riječ je o siromašnom, ali radno sposobnom i reprodukcijski vitalnom stanovništvu, koje je pozitivno djelovalo na ukupno kretanje broja Hrvata. Prema službenim podacima popisa iz 1961. godine, Hrvata u Vojvodini bilo je 145.341, koji su činili 7,8% stanovništva pokrajine što je najviši udio Hrvata od 1945. do danas. Nakon toga svaki sljedeći popis bilježio je naglo smanjenje udjela Hrvata u ukupnom stanovništvu Vojvodine. Poratno razdoblje bilo je obilježeno i pojačanim useljavanjem seoskog stanovništva u gradove. Depopulaciji su naročito bila izložena salaška naselja (neka u cjelosti zamiru) jer se stanovništvo zbog prometne izoliranosti, nedostatka komunalne infrastrukture i kulturnih sadržaja uz podređen društveni položaj seljaka trajno iseljavalo, dijelom u veća okolna sela, dijelom u gradove. Međutim, uz stvorene političke pretpostavke za ekonomski razvitak koji je poticala država vršila se i modernizacija sela koja se ogledala u elektrifikaciji, izgradnji cestovne i komunalne infrastrukture.

Hrvatsko proljeće

Mogućnosti koje su se stvorile liberalizacijom u ekonomskom i političkom životu Jugoslavije koncem šezdesetih pozitivno su utjecale na hrvatsku zajednicu pa se ponovno pokreće Dužijanca, žetvena svečanost u Subotici 1968. (s 3.000 sudionika), koju je pratilo blizu 100.000 ljudi iz Subotice i šire okolice. Nedugo nakon Dužijance javlja se ideja osnivanja ogranka Matice hrvatske, a taj su pokušaj unaprijed osuđivali beogradski novinari koji su cijelu akciju negativno prikazali javnosti. Osudi se u jednom svom govoru pridružio Josip Broz-Tito. Zbog raznih pritisaka odlučeno je da se umjesto ogranka Matice hrvatske u Subotici osnuje Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Bunjevačko kolo (1970). Koncem 60-tih i početkom 70-tih hrvatski književnici iz Vojvodine objavljuju veći broj djela, među njima antologije proze i poezije Geze Kikića u Zagrebu. KUD Matija Gubec gostuje u Hrvatskoj i promovira kulturno stvaralaštvo bunjevačkih Hrvata, u Subotici se 1971. postavlja poprsje Ambrozija Šarčevića, rad Ivana Meštrovića, časopis Rukovet ponovno izlazi u hrvatskom duhu, pokreće se kalendar Subotička Danica, ali će ubrzo biti zabranjen, i to već 1972. godine.

Posljedice sloma liberalnih struja

Slomom Hrvatskog proljeća dolazi do vala smjena većeg broja kulturnih i političkih djelatnika s utjecajnih položaja u društvu te otpuštanja s posla, poslije čega će se više od stotinu njih nastaniti u Hrvatskoj zbog nemogućnosti egzistencije u Vojvodini. Kaznenim osudama intelektualaca Jurja Lončarevića, Ante Sekulića, Bele Gabrića i Grge Bačlije ponovno zamire nakratko probuđeno hrvatstvo u pokrajini. Na očuvanju hrvatske svijesti jedino je djelovala, u skladu sa svojim mogućnostima, Katolička crkva. Pod okriljem Crkve, na hrvatskom jeziku, 1978. godine bit će pokrenut vjersko-informativni list Bačko klasje te ponovno, 1984. godine, kalendar Subotička Danica.

Nekoliko desetljeća slabih veza s Hrvatskom, bez vlastitih glasila te škola na hrvatskom jeziku, rezultiralo je postupnom ekavizacijom govora mlađih generacija Hrvata u Vojvodini. Proces gubljenja hrvatskih govora u Vojvodini započet u Kraljevini Jugoslaviji, napredovao je brzo pa se kajkavski dijalekt Hrvata u srednjem Banatu već odavno izgubio ili se tek fragmentarno koristi, dok se ikavica (bunjevačka, odnosno šokačka) očuvala na selima i salaškim naseljima, uglavnom u starijih osoba koje ju koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Nešto ikavskih i čakavskih elemenata očuvalo se u govoru starijih osoba, dalmatinskih kolonista. Izvorni hrvatski dijalekti kao važno identitetsko obilježje vojvođanskih Hrvata brzo su izgubili društveni prestiž zbog niza razloga (sustav obrazovanja, nedostatak medija koji bi njegovao dijalektalne govore, poistovjećivanje dijalekata sa seoskim i salaškim sredinama, politički odnos/i većinskog i manjinskog naroda itd.).

Raspad Jugoslavije i režim Slobodana Miloševića 

Jugoslavenska politička kriza koncem 1980-ih godina, koju je prouzročilo tadašnje čvrstorukaško vodstvo Saveza komunista Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem kroz prekompoziciju moći na federalnoj razini i pokušaj prekrajanja međurepubličkih granica, rezultirala je raspadom Jugoslavije i formiranjem novih samostalnih nacionalnih država. Tako su Hrvati u Vojvodini i Srbiji došli u položaj nepriznate manjine, što je politički i gospodarski značilo i smjenu njihovih kadrova u državnim i javnim službama te poduzećima, kao i isključenje iz procesa privatizacije. No, najteže su bile posljedice rata u Hrvatskoj 1991.-1995.: Hrvati su prisilno novačeni u pričuvne postrojbe JNA koje su djelovale u istočnoj Hrvatskoj u jesen 1991. kada je poginulo na desetine unovačenih; u Srijemu su pod pritiscima i zastrašivanjima Srpske radikalne stranke (čijem se čelniku sudi pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju za zločine nad hrvatskim stanovništvom u Srijemu) te izbjeglog srpskog stanovništva iz Hrvatske nakon vojnih poraza u jesen 1991. i u kasno proljeće i ljeto 1995. Hrvati fizički protjerivani iz srijemskih sela, a a etnički motiviranoga nasilja bilo je i u drugim dijelovima Vojvodine i Srbije; minirane su katoličke crkve u Vojvodini itd. Devedesetih je godina broj Hrvata u Srbiji smanjen za 40.000., s najtežim posljedicama u Srijemu. 

No, unatoč autokratskome i nacionalističkome režimu Slobodana Miloševića, u to vrijeme dolazi do reafirmacije hrvatske svijesti: već 1990. osniva se politička stranka Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, kulturnim društvima vraćaju se hrvatski predznaci (Matija Gubec iz Tavankuta 1991., Bunjevačko kolo iz Subotice 1995.), pokreću se hrvatski listovi i časopisi (u Subotici Zbornik Ivan Antunović i Glas ravnice 1990., Žig 1994., Klasje naših ravni 1995.; u Somboru Miroljub 1998.), objavljuju se knjige na hrvatskom književnom jeziku i ikavskome dijalektu; u Subotici je 1993. uveden hrvatski jezik u službenu uporabu; osnivaju se nove udruge (Hrvatski kulturni centar Srijem u Srijemskoj Mitrovici 1997., Hrvatsko akademsko društvo u Subotici 1998.), političke stranke (Hrvatski narodni savez 1998.), na Radio Subotici započinje rad uredništvo na hrvatskom jeziku (1998.) itd. 

Međutim, dio hrvatskoga stanovništa u to vrijeme pribjegava i nacionalnoj mimikriji i asimilaciji, deklarirajući se različitim regionalnim ili nadnacionalnim imenima ili čak otvorenoj asimilaciji, iz različitih pobuda (fizički strah, ekonomska egzistencija, politički pritisci, nacionalna dezorijentiranost uslijed nedovršenih nacionalno-integracijskih procesa, mješoviti brakovi i sl.). 

U novom tisućljeću

Konačni slom autokratskoga režima Slobodana Miloševića 5. listopada 2000. godine otvorio je nove povijesne mogućnosti i za Hrvate u Srbiji. Hrvati su priznati kao nacionalna manjina, Srbija je ratificirala međunarodne sporazume o manjinskim pravima, a s Hrvatskom je sklopila i bilateralni sporazum o zaštiti manjina (2004.). Ubrzo nakon Mađara, Hrvati su bili druga nacionalna manjina koja je izabrala svoju manjinsku samoupravu – Hrvatsko naconalno vijeće (2002.), započelo je školovanje na hrvatskom jeziku i izučavanje fakultativnog predmeta Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture (2002.), iz proračuna se financira tjednik Hrvatska riječ (2003.), sve je više hrvatskih tiskovina, mnoga kulturna društva vraćaju hrvatski predznak ili se osnivaju nova pa danas u Vojvodini i Beogradu djeluje četrdesetak hrvatskih udruga, osnovan je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata 2008., hrvatski je jezik u službenoj uporabi i u više vojvođanskih sela a od 2009. i u pokrajinskim tijelima, od 2010. na Radio televiziji Vojvodine prikazuje se i TV dnevnik na hrvatskom jeziku, Međuvladin mješoviti odbor za praćenje provođenja Sporazuma o zaštiti manjina između Srbije i Hrvatske od 2009. godine intenzivirao je rad itd.

Međutim, unatoč znatnom poboljšanju položaja Hrvata, u praksi ima još poteškoća oko implementiranja proklamiranog (osobito u obrazovanju), odnose između dvaju država opterećuje tzv. bunjevačko pitanje, neriješeno je i pitanje izravnog parlamentarnog zastupstva Hrvata u skupštini Srbije, razmjerno sudjelovanje Hrvata u državnim i javnim službama daleko je od poželjnoga, a teška gospodarska situacija ima reprekusije i na ostvarivanje manjinskih prava. 

Istodobno, Hrvati su, poslije Albanaca, na vrhu tablice negativnih nacionalnih stereotipa, u manjim mjestima i u mjestima gdje su Hrvati u znatnoj manjini povremeno se i dalje evidentiraju slučajevi fizičkih prijetnji i diskriminacije, nisu rijetki ni masovniji antihrvatski ispadi, osobito na sportskim natjecanjima, a jedan od primjera bilo je paljenje Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu 2008. Takvi incidenti se izravno odražavaju na dinamiku diplomatskih odnosa Hrvatske i Srbije, a posljedično i na hrvatsku manjinsku zajednicu. 

Na probleme u području zakonodavnih okvira i na polju razvoja manjinskih institucija i u primjeni zajamčenih prava, uz diplomatske odnose Hrvatske i Srbije te pristupanja Srbije EU, u budućnosti može utjecati smanjenje broja hrvatskog stanovništva. Uz navedene, demografski regres i starenje je svakako jedan od najtežih problema s kojim se suočava ova manjinska zajednica. Kontinuirana ukupna depopulacija Hrvata u Vojvodini traje od 1961. U polustoljetnom razdoblju broj im se manjio za gotovo 100.000, s 145.341 1961. godine na 47.033 2011. godine. Značajniji broj i udio Hrvata ostao je tek na dijelovima Zapadnobačkog, Sjevernobačkog i Srijemskog okruga. Potrebno je ukazati da je na promjenu broja Hrvata u novijoj povijesti snažno utjecala promjena nacionalnog izjašnjavanja, napose od 1991, dijela Bunjevaca te neznatnog broja Šokaca, zatim iseljavanje prema matičnoj i drugim zemljama 1990-ih, kao i asimilacijski procesi. 

Hrvati se danas ubrajaju među najstarije stanovništvo u Vojvodini (uz Makedonce, Vlahe, Bugare, Slovence i Nijemce). Na osnovu prosječne starosti ulaze u posljednju, krajnje nepovoljnu kategoriju najdublje demografske starosti. Osim što narušena dobno spolna struktura vodi do bitnog smanjenja (bio)reprodukcije stanovništva i biološke depopulacije, starenje će negativno utjecati na cijeli niz društvenih aktivnost. Smanjenje njihova broja, napose mladih dobnih skupina, ujedno predstavlja smanjenje broja nositelja hrvatskog identiteta. Dugoročno se može očekivati, uz postojeće trendove, degradacija pojedinih elemenata društvenog i kulturnog života te postupno nestajanja pojedinih sastavnica kulturne baštine (mjesni idiomi, pučki običaji, toponimi i sl.). Uz činjenicu da je sve manje hrvatskog stanovništva mlađe dobi, brojni su primjeri da je ono snažno zahvaćeno modernizacijom cjelokupnoga života što otežava transfer tradicionalnih kulturnih obrazaca. To se posebno odnosi na nematerijalnu kulturnu baštinu poput bogatog leksika, toponima, glazbe, tradicijskih vještina i dr. Hrvatski organski idiomi u Vojvodini u uvjetima suvremenog života izrazito su ugroženi. Veliki broj Hrvata danas govori ekavicom, velikom većinom u Srijemu i Banatu, dok u Bačkoj još uvijek ima govornika bunjevačkih i šokačkih idioma, ali su i u ovom slučaju, napose kod mladih, sve zastupljeniji idiomi vojvođanskih Srba. U suvremenom razdoblju usvajanje hrvatskoga standardnog jezika izrazito je poraslo, s vrlo velikim rezultatima u znanosti i u kulturnom životu. Iako je popis stanovništva Srbije 2011. godine zabilježio najmanji broj pripadnika hrvatske nacionalnosti od kraja Drugog svjetskog rata do danas, čini se da oni kao zajednica nikada nisu imali bogatiju i raznovrsniju kulturnu scenu. Hrvatska zajednica, uz učinjene korake u institucionalnoj izgradnji, napravila je velike iskorake na polju kulture sjećanja i memoriranja vlastite kulturne baštine unatoč subjektivnim slabostima i nepostojanju institucionalnog iskustva. Naime, oni su jedina manjinska zajednica u Republici Srbiji koja je uspjela pokrenuti vlastite opsežnije leksikografske projekte čiji su predmet obrade svi važniji segmenti društvenoga i kulturnog života. Rezultati se manifestiraju u osnaženoj autorecepciji vlastitoga kulturnoga nasljeđa i većem interesu javnosti za hrvatsku manjinu u Vojvodini.

Poboljšanje društvenog, političkog i kulturnog položaja hrvatske manjine i nadalje će ovisiti o eventualnim pozitivnim promjenama u odnosima Hrvatske i Srbije, jačanju institucionalne infrastrukture Hrvata u Vojvodini te njihove kadrovske profiliranosti. Osim deklarativne spremnosti u poštivanju zajamčenih manjinskih prava na državnoj razini potrebna je pozitivna promjena u republičkim i pokrajinskim institucijama, koje se financiraju od strane države, u smjeru izjednačavanja standarda u odnosima prema svim manjinskim zajednicama, tako i hrvatskoj. Za očekivati je da će se u skladu s napretkom u europskim integracijskim procesima Srbije postupno rješavati i otvorena pitanja od interesa za hrvatsku manjinsku zajednicu. 

 

 

Hrvati u Beogradu

Dubrovačke i bosanske trgovačke kolonije

Prvi siguran spomen o vezama Dubrovčana i Beograda potječe iz nedatirane povelje bugarskog cara, najvjerojatnije iz razdoblja 1217.-1241. godine. Dubrovčani koji su i prije trgovali po Bugarskoj od cara Ivana Asena II. dobili su pravo slobodne trgovine po njegovoj zemlji pa time i u Beogradu pod bugarskom vlašću. Pored Beograda u povelji se još izričito spominje Braničevo. Nazočnost Dubrovčana u Beogradu i bližoj okolici tako se može pratiti s manjim ili većim diskontinuitetima od tog razdoblja. U početku nisu bili stalno nastanjeni već su se u njemu zadržavali poslovima i služio im je kao tranzitni centar prema drugim trgovačkim središtima. Boravilo bi u njemu nekoliko desetina velikih trgovaca, njihovih pomoćnika, prekupaca i trgovačkih agenata. Ubrzo im se pridružuju trgovci iz Bosne i Kotora. Zbog vjerskih potreba bosanski i dubrovački trgovci, katolici, tražili su da imaju svoga svećenika. Od 1280. spominju se Franjevci u Beogradu čija je prisutnost u Beogradu bila dugog vijeka i usko povezana s trgovačkim kolonijama Dubrovčana i Bosanaca. Jedna katolička crkva, za potrebe Dubrovčana i ostalih katolika, spominje se 1346. godine, a postojala je vjerojatno i prije. Prvotna beogradska biskupija je nakon seobe naroda propala, ona se obnavljala u više navrata (zbog čestih sukoba oko grada Ugarske, Bizanta i Bugarske), a bila je dugo vremena podložna kaločkom nadbiskupu u Ugarskoj. Početkom XIV. stoljeća porastom broja katolika ponovno jača. Tako su pored trgovaca na području Beograda boravili svećenici podrijetlom iz Ugarske, Bosne, Slavonije, Hrvatske te Dubrovnika. Unutar dinastičkih borbi u Ugarskoj hrvatski velikaši braća Horvat, Ivan nekadašnji mačvanski ban i Ladislav, 1386. godine zauzimaju Srijem, Mačvu i Beograd. Pristaše ugarske krune opet su ga ubrzo povratili. Ivana Horvata pomagao je srpski knez Lazar Hrebljenović koji je 1389. provalio u Beograd i nanio mu velike materijalne štete. Česte promjene vlasti nad gradom i opća nesigurnost nisu pogodovali trgovcima. Tek sa smirivanjem sukoba raste tamošnja dubrovačka kolonija, koja je dodatno porasla nakon provale Turaka u Mitrovicu 1396. Nakon smanjenja obima poslovanja u Mitrovici dio tamošnjih dubrovačkih trgovaca preselio se u Beograd koji je svojim strateškim mjestom i razvojem sve više privlačio njihovu pozornost. Srpski despot Stefan Lazarević 1405. godine smješta svoju prijestolnicu u Beograd 1405. godine koji je dobio u posjed (kao i Mačvu, Golubac i dr. posjede) jer je postao vazal ugarskog kralja Žigmunda (1387—1437). Od 1427. do 1521. godine Beograd je pod vlašću Ugarske sa statusom pograničnog grada. Pogranični i strateški položaj Beograda u tome razdoblju privukao je velik broj trgovaca, grad postaje trgovačko središte, a gotovo svu trgovinu kontroliraju Dubrovčani. Tridesetih godina XV. stoljeća zapovjednik Beograda je dubrovački građanin Matko Talovac (podrijetlom s Korčule) koji će desetljeće poslije postati "banom cijele Slavonije", odnosno Hrvatske. Preko dubrovačkog vlastelina Junija Crijevića 1437. godine tražio je u Dubrovniku osobe graditeljske struke koje su trebale raditi na utvrđivanju i izgradnji Beograda. Oni su se ubrzo odazvali pozivima. Nedugo nakon toga Beograd su duže vrijeme opsjedali Turci (1440), a obranu je vodio kao kapetan grada Ivan Talovac, brat Matka Talovca i prior vranski.

Prvi od Hrvata koji su sebi sagradili crkvu u Beogradu bili su Dubrovčani, a njezin siguran spomen postoji iz XIV. stoljeća. Oni su svojim političkim vezama, razvijenom diplomacijom i utjecajem na vladajuće slojeve bili svojevrsni zaštitnici svih Hrvata i ostalih katolika koji su obitavali u Beogradu (npr. bosanski katolici). Crkva posvećena sv. Mariji nalazila se vjerojatno u Donjem gradu. Dubrovčani su najviše stanovali na glavnoj trgovačkoj čaršiji koja se nazivala dubrovačka, kršćanska i latinska. U blizini Dunava imali su pokrivenu ulicu tzv. "Dubrovačka ulica" i u sredini te ulice crkvu. Drugu veliku trgovačku skupinu činili su Bosanci, koji za razliku od Dubrovčana nisu imali zaštitu neke države i razvijenu diplomaciju poput Dubrovčana. Živjeli su u posebnom dijelu grada zvanom "bosanska čaršija", a osim trgovaca među njima je bilo i obrtnika. Među obiteljskim prezimenima glavara bosanskih trgovaca spominju se: Andrijević, Anartić, Bunarović, Đukanović, Ivanović, Jovanović, Marinović, Marković, Petrović, Todorović, Vuković itd. Iz trgovačke obitelji potjecao je i beogradski biskup Mato Benlić. 

Paralelno s napretkom trgovine koju su razvijali dubrovački i bosanski trgovci širili su se i kulturni utjecaji, napose djelovanjem Dubrovčana. Trojan Gundulić 1552. godine u Beogradu je imao tiskaru za izdavanje slavenskih knjiga, te je bio prvi tiskar u tome gradu s knjigom Četvoroblagovestije

Dolazak isusovaca

Dubrovčani su 1612. godine doveli isusovce, dok su se bosanski katolici i dalje oslanjali na franjevce. Predstavnici isusovaca Bartol Kašić (1575.-1650.), pisac prve hrvatske gramatike, prevoditelj Biblije i Rituala rimskoga i Stjepan Szini kao papinski vizitatori preobučeni u dubrovačke trgovce su potkraj jeseni 1612. godine obišli katolike u Beogradu. U to vrijeme u Beogradu je obitavalo više stotina katolika, među kojima većina iz Bosne te Dubrovnika. Dubrovčana je u prvoj polovici stoljeća bilo oko 350, a u drugoj polovici im se broj smanjio na oko 150. Tijekom boravka u Beogradu Kašić je napisao duhovno djelo Perivoj od Djevstva, a svoj put i doživljaje opisao je u autobiografiji. Zbog velikog pomanjkanja svećenika u turskim krajevima i poraznog stanja katolika Kašić je tražio da se u Beogradu osnuje gimnazija za njihovu izobrazbu. Već sljedeći isusovaci, pod vodstvom Stjepana Szinija, Mađara, i Martina de Bonisa, Šibenčanina, osnovali su i vodili prvu gimnaziju u Beogradu za 32 učenika. Njezino djelovanje pomagali su dubrovački trgovci. Gimnazija je djelovala do 1623., a od tada se spominje kao škola kršćanskoga nauka u isusovačkoj rezidenciji. Namjera turskih vlasti 1632. godine bila je da se isusovcima oduzme rezidencija i kapela. Zadnji u tom razdoblju bio je Jakov Tugolin, kojega su 1632. Turci protjerali iz Beograda pa s njegovim odlaskom prestaje djelovati škola.

Sukobi beogradskih katolika

Razdor među beogradskim katolicima predstavljala je crkva sv. Petra. U njoj su bosanski franjevci tradicionalno služili kao kapelani, ali su na njeno korištenje pretendirali novopridošli isusovci. Nju su Dubrovčani preko prizrenskog biskupa sa sjedištem u Beogradu Petra Katića (1618-1621) oduzeli franjevcima i predali ju (1618) isusovcima, koji su je jedno vrijeme posluživali. Crkvu je 1627. godine preuzeo smederevski biskup sa rezidencijom u Beogradu fra Albert Rendić, podrijetlom Dubrovčanin. Njegovo postavljanje za biskupa bio je pokušaj stvaranja specifične misionarske hierarhije u područjima pod turskom vlašću, uz direktno upravljane iz Rima, ali taj pokušaj je doživio sudbinu kao i druge inicijative iste vrste. Takva nastojanja samo su rezultirala ozbiljnim sukobima s bosanskim franjevcima. Preuzimanjem crkve od biskupa Alberta Rendića nju počinju posluživati dva dubrovačka franjevca koje su u to vrijeme doveli Dubrovčani. Bosanski katolici su zbog toga sebi uredili drugu kapelu u jednoj kući koju je za tu svrhu darovala Bosanska Provincija. Interese bosanskih trgovaca zastupao je fra Pavao Papić, koji je pred kraj svog boravka u Beogradu (1629) došao u sukob s nekima od njih. Vremenom je ovaj sukob izašao iz isključivo crkvenih okvira i prerastao je u beskompromisno nadmetanje dviju trgovačkih kolonija. U sukobe beogradskih katolika uplitale su se i turske vlasti. Sultan je pod lobiranjem Dubrovčana prvo presudio da crkva pripadne njima. Brojčani omjeri bili su na strani Bosanaca kojih je prema nekim navodima 1633. godine bilo oko 1.500, ali je politički utjecaj Dubrovčana bio veći. Zasigurno je taj brojčani omjer utjecao na sukobe oko prevlasti nad crkvom. Turske vlasti su kasnije (1632) odredile da se isusovcima zaplijeni kuća i njihova kapela. Međutim, kako su se isusovci zadržali u Beogradu prema nekim podacima sve do 1651. čini se da su omeli izvršenje odluke mitom. Franjevce je u tom sporu podupirao skradinski biskup (administrator Bosanske Provincije) fra Tomo Ivković. Kompromis između Dubrovčana i Bosanaca, odnosno isusovaca i franjevaca postignut je 1643. godine. Međutim, pravi pobjednici bili su predstavnici turske vlasti koji su desetljećima iz ovog sukoba izvlačili ogromne količine novaca. Franjevci su ostvarili daljnji uspjeh 1647. godine, kad je Kongregacije za propagandu vjere, uz podršku Austrije po prvi puta imenovala franjevca Bosne Srebrene fra Marina Ibrišimovića s naslovom smederevskog biskupa i za beogradskog biskupa i apostolskog vikara za Ugarsku. Papa je potvrdio ovaj prijedlog, pa je fra Marin Ibrišimović postao prvi biskup obnovljene Beogradske biskupije. Time su ionako utjecajni bosanski franjevci, zahvaljujući svojoj brojnosti, financijskoj snazi i dobrim odnosima s turskim vlastima, postigli poziciju najvišeg misionarskog autoriteta pod turskom vlašću. Ibrišimović je 1649. u Beogradu krizmao 2001 osobu, a u nedalekom selu Višnjici još 14 osoba. Matej Benlić, bio je sljedeći beogradski biskup (1651-1674) koji je stanovao samo povremeno u Beogradu, a većinu vremena u Velikoj, u Slavoniji. Bio je rođenjem iz Banja Luke, odakle je potjecalo i više bosanskih trgovaca u Beogradu. Pišući 1659. godine Kongregaciji u Rim o prilikama u beogradskoj biskupiji Benlić je naveo da je bilo ukupno 940 katolika, od toga 132 kuće Bosanaca i 31 kuća Dubrovčana koje su imale ukupno 840 katolika te, kako piše, još 100 "drugih" katolika. Postojala je jedna katolička crkva u kojoj su služila dvojica franjevaca. O crkvi su se brinuli dubrovački, a o svećenicima dubrovački i bosanski trgovci zajedno. Istodobno, nedaleko Beograda, u Višnjici živjelo je još 100 katolika. Biskup Matej Benlić je u Beogradu još u dva navrata podijelio svetu potvrdu, 1664. i 1669. godine.

Katolička crkva u Beogradu izgorjela je 1672. godine. Izgleda da antagonizmi između Dubrovčana i Bosanaca niti nakon nestanka crkve sv. Petra u plamenu, oko čije su se kontrole vodile desetljećima borbe, nisu posve zamrli. Crkva je zauzimanjem Dubrovčana ubrzo ponovno izgrađena. Marojica Kabužić boravio je u proljeće 1675. na turskom dvoru kao poklisar Dubrovačke Republike na svečanosti obrezivanja prvenca Mehmeda IV. Tom prigodom Kabužić je uspio isposlovati zaštitu interesa katoličke crkve u Turskoj. Dobio je sultanovo odobrenje obnove crkve u Beogradu i naredbu sultana "da se pravoslavni patrijarh ne smije miješati u stvari katolika, od kojih je do sada, koje od biskupa, fratara i svećenika, a koje od naroda uzimao godišnje preko 15.000 dukata." Od iste godine beogradski biskup i apostolski vikar u ugarskim biskupijama pod turskom vlašću bio je fra Matija Brnjaković, brat dvojice vrlo poznatih bosanskih trgovaca zaslužnih za Bosansku misiju. Nakon nekoliko godina (1679.) dolazi u svoju biskupiju, no nije se ondje dugo zadržao. Zbog nesporazuma izopćio je iz Crkve beogradske katolike i narod cijelog kraja, svećenike protjerao, beogradsku crkvu i još neke udario interdiktom, zabranio u njima slaviti misu i krštavati. Nakon savjetovanja s bosanskim biskupom fra Nikolom Ogramićem povukao je svoje kazne.

Austrijsko–turski ratovi i njihove refleksije na katoličku zajednicu

Poraz Turaka pod Bečem, gubitak velikog dijela teritorija budno su pratili i iščekivali razvoj događaja i beogradski katolici. Za vrijeme rata biskup Matija Brnjaković je napustio Beograd. Prvo je od 1685. godine neko vrijeme boravio u Dubrovniku, a potom u Ankoni od 1699. Tijekom 1688. očekivao se pad Beograda. Austrija je nakon osvojenja Beograda tamo poslala očeve Družbe Isusove, te im je dodijeljena jedna kuća kod crkve presvete Djevice, nazvane od Oblaka. Bili su to Ignacij Pezizhoff i Filip Sumatinger, propovjednici za njemačke vojnike, te Martin Darasoczi i Tomo Glavinić, koji su propovijedali hrvatskim vjernicima. Već sljedeće godine Turci su osvojili grad. Bježeći pred Turcima iz Beograda dio se Hrvata nastanio u Budimu, u dijelu grada Taban. Tabanski postolari 1690-ih godina svjedočili su da su katolici i da su zajedno sa Srbima, došli iz Beograda. Po naseljavanju izbjegli beogradski obrtnici i trgovci su u Budimu i Senandriji, utemeljili katoličku zajednicu obijajući upliv pravoslavnih svećenika u stvari katolika.

Eugen Savojski 1716. godine ponovno je zauzeo Beograd. U njegovoj su vojsci bila 94 vojna kapelana, od kojih 27 isusovaca. Isusovačka rezidencija obnovljena je nakon Požarevačkog mira 1718. godine na molbu austrijskoga provincijala Stjepana Dinarića. Austrijska vlast pogodovala je naseljavanju i uopće životu katolika. Beogradske džamije su pretvarane u crkve koje su posluživali predstavnici više crkvenih redova. Komisija za novoosvojene krajeve donijela je odluku da se u Beograd mogu naseljavati samo katolici. Trgovačke zajednice pod austrijskom vlašću se obnavljaju, a osim Dubrovčana, Bosanaca, pojavljuju se Armenci, Nijemci i dr. Isusovci su obnovili nekadašnju školu. Dopuštenje za podizanje latinske škole dobili su 1724., prva dva razreda otvorena su 1726., a druga dva 1727., kada je počela izgradnja nove škole. Svoju crkvu isusovci počinju graditi 1732, ali su 1739. Turci ponovno došli u posjed Beograda. Dubrovački i bosanski trgovci nastanjuju se u Zemunu zajedno s franjevcima, a 1739. godine nakon povlačenja s austrijskom vojskom iz Beograda s isusovcima se dio beogradskih katolika nastanio u Petrovaradinu. Beogradske crkve ponovno su pretvarane u džamije. Tim iseljavanjem je nakon višestoljetnog postojanja bosanskih i dubrovačkih kolonija zamrla katolička zajednica u Beogradu, kao i nazočnost crkvenih redova franjevaca i isusovaca. Obnavljanje katoličke zajednice, naseljavanjem Hrvata i drugih katoličkih naroda otpočet će sa stvaranjem samostalnijeg položaja Srbije u odnosu na Tursku u kojoj će Beograd postati prijestolnica mlade države i privući brojne stručnjake iz okolnih zemalja.

Uspon Beograda u prijestolnicu 

Srbija se od početka XIX. stoljeća, kroz ustanke i pritisak međunarodne javnosti, postupno počela osamostaljivati od Turske, dok je svoje stvarno međunarodno priznanje dobila 1878. godine na Berlinskom kongresu. Knez Mihajlo Obrenović je 1841. godine preselio prijestolnicu iz Kragujevca u Beograd što je potaklo razvoj grada i njegovu modernizaciju. Mlada država imala je potrebu za stručnim kadrovima koji su se mogli samo djelomično zadovoljiti iz vlastitih potencijala zbog čega u nju dolaze brojni obrazovani građani iz Austrije (kasnije Austro-Ugarske) Srbi i pripadnici drugih naroda Monarhije, tako i Hrvati. Porast broja katolika u Kneževini Srbiji (do kraja stoljeća broj katolika se popeo na 10.000), prvenstveno u Beogradu, nametnuo je potrebu da se uredi katoličko crkveno pitanje. Inicijativu za sklapanje konkordata dao je 1851. godine biskup Juraj Strossmayer, apostolski administrator u Srbiji. S knezom Aleksandrom Karađorđevićem susreo se 1852. godine u Beogradu, no nastojanja da se katolicima dodijeli sloboda vjeroispovijesti, kao i kasnije interpelacije austrijskog konzula u korist katoličke crkve, teško su bile primljene. Zakoni o vjerama donijeti 1853. jamčili su dominantan položaj pravoslavne crkve. Ostalim kršćanskim konfesijama bile su priznate slobode, ali su bile pod jakim nadzor političke vlasti. Pregovori su zapadali u teškoće zbog kontrole na katoličkom crkvom u Srbiji kao i pitanja mješovitih brakova (npr. vladar Mihajlo Obrenović bio je oženjen katolkinjom, groficom Júliom Hunyady), podizanja katoličke crkve u Beogradu, školstva itd. Ilija Garašanin, ministar vanjskih poslova smatrao je da katolički svećenik u Beogradu treba biti podanik srpske države i da je pod jurisdikcijom bosanskog biskupa (tada još uvijek pod vlašću Turske). Katolička crkva je odbijala takve prijedloge, a cijelo to razdoblje vjernici nisu imali dušobrižnike. Grad je u to vrijeme (1867.) imao 25.000 stanovnika. Strossmayer je 1868. osobno pohodio Beogradu i podijelio svetu potvrdu tamošnjim katolicima. Ponovno ih je pohodio 1886. Srpskih državljana katolika bilo je malo, živjeli su uglavnom u Beogradu dok su većinu katolika činili strani državljani, najviše Austro-Ugarski. Broj katolika srpskih državljana porast će s teritorijalnim širenjem Srbije na jug. U Beogradu je u to vrijeme živjelo preko 5.000 katolika, za čije je potrebe postojala samo jedna kapelica u zgradi austrougarskog poslanstva.

Beograd, i Srbija privlače u tom razdoblju (iz različitih razloga, ekonomskih, političkih, bjegunce i dr.) pripadnike hrvatskog naroda iz Južne Ugarske (Kalor Milodanović iz Subotice), Dubrovnika (Matija Ban, Medo Pucić), krajeva teritorijalno bližih Kraljevini Srbiji (npr. iz Bosne i Hercegovine), pa i Hrvatske. Pojedinci su postizali izuzetne karijere. Josip Pančić, podrijetlom iz Hrvatskog primorja, najveći je dio života proveo u Srbiji i postao je prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije. U cilju modernizacije svoje vojske Srbija je dovela, zaslugom Ilije Garašanina, veći broj krajiških časnika iz Hrvatske poput Đure Horvatovića, Antonija Oreškovića i drugih. Đuro Horvatović istaknuo se u srpsko-turskom ratu kada je bio glavnokomandujući timočko-moravske vojske u činu potpukovnika, kasnije napreduje u čin pukovnika i generala, postaje diplomat i vojni ministar u BeAntonije Orešković bio je osobna veza između kneza Mihajla Obrenovića i biskupa Strossmayera, aktivno je radio na pridobivanju austrijskih časnika za prelazak u Srbiju. U srpsko-turskim ratovima 1876-1878 Orešković je bio načelnik štaba i zastupnik komadanta vrhovne komande srpske vojske. U srpskoj vojsci je napredovao do čina pukovnika, a umro je u Beogradu 1906. godine. Poslije mira sa Bugarskom u novi kabinet Milutina Garašanina kao ministar vanjskih poslova ušao je general Dragutin Franasović, koji je bio katolik (jedan mu je stric bio i kanonik.) i po roditeljima podrijetlom iz Dalmacije. Franasović je na kraljevo inzistiranje 1886. potaknuo još jedan krug pregovora sa Strossmayerom i Rimom oko postizanja konkordata. Iako nije bilo pravilo, zauzimanjem visokih položaja u društvu primitka, istaknuti pojedinci iz Hrvatske, odnosno hrvatskih etničkih područja, često su prihvaćali i srpsku nacionalnu svijest. Pritom taj proces nije bio jednoobrazan, neki su prihvaćali pravoslavlje (npr. Kalor Milodanović), dok su neki ostajali katolici (npr. Dragutin Franasović). Austrofilska orijentacija Srbije krajem XIX. stoljeća pogodovala je porastu broja austrougarskih građana na njezinom teritoriju. Taj porast najvidljiviji bio je u Beogradu. Krajem XIX. stoljeća bilo ih je nekoliko tisuća u Beogradu. Blizina granice i susjednog Zemuna srpskoj prijestolnici, omogućava žive veze na tom prostoru. Beograd na prijelazu XIX. na XX. stoljeće privlači brojne stručnjake, političke nezadovoljnike, bjegunce, novinare, umjetnike. Među njima su bile i poznate osobe hrvatskog političkog i kulturnog života Antun Gustav Matoš, Stjepan Radić, Augustin (Tin) Ujević, Ivan Meštrović, Ivo Vojnović i drugi. Pojedinci među mladom hrvatskom inteligencijom zagovaraju jedinstvo Hrvata, Srba i ostalih južnih Slavena, npr. Tin Ujević u godinama pred Prvi svjetski rat dolazi u Beograd gdje agitira protiv Austro-Ugarske. Broj katolika je 1910. godine narastao u Srbiji na približno 12.000 od kojih su većinu činili strani državljani (Austro-Ugarske), a više od polovice tog broja u Beogradu koji je u to vrijeme imao oko 90.000 stanovnika.

Beograd državno središte Jugoslavije

Nova državna zajednica, Kraljevstvo SHS (kasnije Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija) uključila je u svoje granice najveći dio Srba, Hrvata, Slovenaca te drugih južnih Slavena koji u to vrijeme nisu bili priznati kao posebni narodi. Zbog potreba države započinju migracije raznih stručnjaka, kadrova različitih profila poput sveučilišnih profesora, učitelja, bankara, odvjetnika te radnika različitih struka. Beogradu kao državno središte, s ministarstvima, financijskim institucijama, sveučilištem, industrijom i drugim resursima prihvaća nove stanovnike iz drugih dijelova države. Selile su i cijele obitelji, što je bio čest slučaj kod osoba zaposlenih u državnim službama (sudstvo, željeznica, školstvo itd.). Dio studenata dolazi na studije u Beograd, gdje nerijetko ostaju stalno nastanjeni. Neki predstavnici hrvatske političke i kulturne elite u međuratnom razdoblju su živjeli i djelovali u Beogradu (Tin Ujević, povremeno Ivan Meštrović, Gustav Krklec i dr.). 

O preciznom broju Hrvata u Srbiji toga doba ne možemo govoriti već samo o približnim procjenama jer su popisom od siječnja 1921. godine Hrvati i Srbi svrstavani zajedno u kategoriju "Srbi ili Hrvati". Za područje grada Beograda riječ je o nešto više od 4.000 Hrvata koji su činili približno 3,6% ukupnog gradskog stanovništva. Broj svih katolika iznosio je 9.723, a ukupno stanovnika grada 111.739. Najveći broj katolika živio je u dijelovima grada: Vračar (2.912), Palilula (2.002), Savamala (1.463), Dorćol (1.196). Susjedni Zemun koji će u kasnijim godinama biti administrativno uključen u Upravu grada Beograda 1921. imao je 18.528 stanovnika, od čega oko 3.500 Hrvata (19% stanovnika grada). Najbrojnije zajednice u Zemunu bile su srpska s približno 6.800 osoba (37%) i njemačka s 6.631 osoba (35,8%).

Dolaskom većeg broja studenata iz nekadašnje južne Ugarske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije na beogradskom sveučilištu osniva se 8. XII. 1919. Jugoslavenski katolički akademski klub Dan koji je djelovao u duhu učenja biskupa Antuna Mahnića. Ovo udruženje trebalo je postati okosnica katoličkog organiziranja u Beogradu i cijeloj Srbiji. Društvena pravila Danu su potvrđena u svibnju 1923. od kada nosi ime Jugoslavensko katoličko akademsko društvo sv. Ćirila i Metodija. Izdavali su i Almanah Jugoslavenskog kat. akademskog društva sv. Ćirila i Metodija na beogradskom sveučilištu. Društvo je smjeralo izazvati religiozni i moralni preporod, zainteresirati okolinu za ćirilometodsku akciju te održavati suradnju između katoličanstva i pravoslavlja. Među članovima svojim djelovanjem isticali su se Sibe Zaninović i Sida Selgradova. Srednjoškolska ženska i muška katolička društva oživljavaju dolaskom monsinjora Jurja Mađerca u Beograd.

Hrvati su pokrenuli više društava u Beogradu s nacionalnim predznakom: Hrvatski klub, ogranak Hrvatskog radiše, ogranak sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak i veći broj vjerskih udruženja (križarskih organizacija). Od navedenih društava najutjecajniji i najugledniji bio Hrvatski klub osnovan 29. V. 1921. godine. U početku klub je okupljao oko 1.100 članova koji su djelovali u tri odjela: kulturnom, ekonomskom i zabavnom. Posjedovao je čitaonicu s knjižnicom dok je ekonomski odjel imao socijalno-humanu svrhu u moralnom i materijalnom pomaganju Hrvata nastanjenih u Beogradu. Predavanja iz hrvatske kulturne i političke povijesti koja je Društvo organiziralo pridonijela su narodnom osvješćivanju te upoznavanju nacionalne prošlosti. Prvi predsjednikom društva izabran je August Kuhar (Durlen), kojeg je 1928. zamijenio Petar Blašković i zadržao se na toj poziciji sve do 1940. Na poziciju predsjednika te godine biran je Maksim Mrzljak, novinar. Društvena pravila pod naslovom "Pravila Hrvatskog Kluba u Beogradu" tiskana su 1927. godine. Članovi Hrvatskog kluba bili su i politički aktivni, održavali su kontakte s hrvatskim političarima iz HSS-a (npr. Petar Blašković). Ivan Meštrović je u svojim "Uspomenama na političke ljude i događaje" za Petra Blaškovića napisao da je "oštro i otvoreno kritizirao beogradsku politiku". Društveno aktivan član Hrvatskog kluba od dolaska u Beograd 1925. do 1941. bio je Jozo Petrović, kustos Muzeja kneza Pavla. Sačuvano je njegovo sjećanje na razdoblje života u Beogradu i kulturne, društvene i vjerske prilike beogradskih Hrvata objavljeno 1942. u Glasniku Zemaljskog muzeja iz Sarajeva:

"Kada sam došao u Beograd imali smo crkvicu u bivšem Austrijskom poslanstvu. Odlazeći iz Beograda ostavljamo šest katoličkih crkava. Sve bolnice su u rukama časnih sestara, sva kućna posluga je naša. Bunjevci imaju svoje Hrvatsko društvo, zatim osnovan je Hrvatski klub, čiji sam član od mojeg dolaska u Beograd, osnovasmo Napredkovu podružnicu, Radišinu, a koliko je vjerskih društava bilo, to ne bi umio reći. Ne vjerujem da je tijelovska procesija u Zagrebu bila impozantnija od one naše u Beogradu."

Za potrebe Hrvatskog Radiše u Beogradu su kod nadležnih ministarstava poslove obavljali tamošnji Hrvati. Zemun je u Kraljevini Jugoslaviji (1934.) administrativno spojen s Beogradom, a istodobno je obim poslovanja Hrvatskog Radiše sve više rastao. Stoga je 1935. osnovana i beogradska podružnica Hrvatskog Radiše. Ona je nastala na poticaj zemunske podružnice, koju je vodio prečasni dr. Josip Gunčević. Beogradska podružnica 1936. brojala je 127 članova, a vodio ju je župnik Matija Petlić. Potpredsjednik podružnice bio je Petar Blašković (tadašnji predsjednik Hrvatskog kluba), tajnik Petar Klarić i blagajnik Nikola Belančić. Rad joj je dosta pomagao i putujući povjerenik središnjice društva Ante Pavličić. Odnos beogradske podružnice Hrvatskog Radiše s režimom varirao je ovisno o političkim prilikama u zemlji kao i od odnosa središnjice društva iz Zagreba i gradonačelnika Zagreba i Beograda. Grad Beograd je 1940. Hrvatskom Radiši donirao je zemljište i četiri milijuna tadašnjih dinara za gradnju naučničkog doma gdje su trebali boraviti štićenici Društva.

Nakon Rapallskog mirovnog ugovora iz područja pripojenih Kraljevini Italiji (Istra, Trst, Gorica, Zadar i otoci Cres, Lošinj, Lastovo) u Beograd pristižu izbjeglice i emigranti (Hrvati i Slovenci) koji su se organizirali u društvu Istra-Trst-Gorica. Obrazovaniji sloj se lakše uključivao u novu sredinu, nerijetko dobivajući namještenja u državnim službama ili gradeći karijere u slobodnim profesijama, npr. odvjetnici, novinari i dr. Primjerice, Otokar Keršovani, podrijetlom iz Trsta živio je jedno vrijeme u Beogardu gdje je studirao filozofiju, Josip Krmpotić tiskar iz Pule preselio je u Beograd, a najpoznatiji Istranin bio je ekonomist Mijo Mirković (Mate Balota) koji nakon Novog Sada i Subotice doseljava 1939. u Beograd gdje je izabran za redovitoga profesora na Ekonomsko-komercijalnoj. 

Broj Hrvata (bez Zemuna i Pančeva koji su bili pod upravom grada Beograda) je 1931. porastao na oko 17.000 (službeni popis nije odvajao Hrvate i Srbe) i činili su približno polovicu beogradskih katolika kojih je bilo ukupno 36.476. Beograd je iste godine imao 238.775 stanovnika. Zemun (uk. 28.074 st.) je u isto vrijeme imao nešto manje od 5.000 Hrvata koji su činili 17% njegovih stanovnika, relativnu većinu (42%) činili su Srbi s oko 12.000, a brojni su bili i Nijemci 8.354 (osoba s materinskim njemačkim jezikom) koji su činili približno 30% stanovnika Zemuna. Pored hrvatskih društava u Beogradu veći broj ih je djelovao u Zemunu (Hrvatska čitaonicaHrvatski SokolHrvatski RadišaZemunski akademski športski klubHrvatsko pjevačko društvo Odjek i Hrvatsko trgovačko i obrtničko pjevačko društvo Rodoljub 1925. fuzionirana u jedinstveno Hrvatsko pjevačko društvo Tomislav, Hrvatska seljačka stranka i dr.).

Konkordatom Svete Stolice i Kraljevine Srbije iz 1914. bila je ustanovljena beogradska nadbiskupija, međutim tek 1924. u Beograd dolazi za nadbiskupa Rafael Rodić. Sveta Stolica i nadbiskup Rafaela Rodića zatražila su od Starješinstva bosanskih franjevaca, da prihvati pastorizaciju katolika u Srbiji. Na poziv se odazivaju te u Beogradu utemeljuju župu Sv. Ante Padovanskog 1926. godine (godine 1935. imala je 6.500 katolika). Između dvaju svjetskih ratova, osim Beograda, franjevci vode još nekoliko župa u Srbiji i na Kosovu. Također, 1922. godine i isusovci se vraćaju u Beograd. Pater Bruno Foretić držao je duhovne vježbe u crkvi Krista Kralja, da bi 1930. uselili u kupljenu kuću (u današnjoj Makedonskoj ulici br. 23). U dvorišnom dijelu kuće adaptirana je privremena kapela sv. Petra koja je kasnije pretvorena u dvoranu. Moderna crkva sv. Petra, unatoč mnogobrojnim teškoćama, sagrađena je u kratkom roku tijekom 1933. godine. Sljedeće godine slika Madone s djetetom (koja je pri povlačenju pred Turcima iz Beograda 1739., prenesena u Petrovaradin, kasnije u crkvi snježne Gospe na Tekiji) ponovno je vraćena u Beograd gdje se u crkvi sv. Petra štuje kao "Bogorodica Beogradska". Od osnutka župe Sv. Ante Padovanskog djelovale su laičke udruge Marijine kongregacije za djevojke i za žene, Apostolat molitve te Bratovština kršćanskog nauka. Pastoralna djelatnost je bila raznolika: održavane su mise na više jezika, molitva svete krunic, križni put, kateheze za učenike i studente, procesije, duhovne vježbe, susreti i duhovne obnove te liturgijski obredi.

Pred početak rata u Beogradu je živjelo oko 40.000 katolika od kojih su u tom trenutku nešto više od polovice predstavljali Hrvati. Formiranjem Banovine Hrvatske 1939. dio stručnjaka iz Beograda preseljava, uglavnom u Zagreb, zbog potreba administracije i autonomnih tijela Banovine. U Hrvatskom klubu 1940., nakon odlaska dotadašnjeg predsjednika Pere Blaškovića u Zagreb, predsjednik postaje Maksim Mrzljak. Broj članova u tom razdoblju opada da bi se u ratnom okruženju 1941. smanjio na 400 osoba. Inicijativom Maksima Mrzljaka u Zagrebu je osnovana podružnica Hrvatskog kluba s ciljem da zaštiti imovinu Hrvata u Beogradu i njihovo preseljenje na teritorij Hrvatske. U okolnostima opće nesigurnosti velik broj Hrvata je ostao bez osobnih dokumenata, putnih isprava i riješenog statusa državljanstva. Početkom rata Hrvatski klub preuzima funkciju konzulata NDH u Beogradu pod nazivom "Hrvatski klub – Ured za putnice" i u toj funkciji djeluje do početka 1942. od kada djeluje "Konzularno predstavništvo NDH u Beogradu" pa možemo pretpostaviti da se Hrvatski klub nakon toga ugasio. Njegov dotadašnji predsjednik Maksim Mrzljak preselio je u susjedni Zemun. Nije nam poznato kretanje broja Hrvata u Beogradu tijekom rata. Većina ih se iselila, no neki su odlučili ostati bilo zbog političkog opredijeljena ili osobnih razloga. Pojedinci među bačkim Bunjevcima (Martin Matić, Albe Kuntić), otprije skloni beogradskim vlastima, u istom razdoblju preseljavaju u Beograd u strahu od mađarskog revanšizma. Također, pojedinci iz nacionalno mješovitih hrvatsko-srpskih brakova zbog osjećaja nesigurnosti u NDH dolaze u Beograd.

Prvog dana bombardiranja Beograda (6. IV. 1941.) oštećena je crkva sv. Petra. Katolička crkva nastavila je djelovati tijekom ratnih godina. Isusovci su sakrivali više Židova, unatoč tomu što su u crkvu dolazili mnogi beogradski Nijemci i njemački vojnici. Beogradski katolički svećenici su tijekom rata prosvjedovali protiv progona Srba i pravoslavaca u NDH.

Nakon rata počinje povratak dijela Hrvata u Beograd koji su u njemu živjeli do 1941., a dolaze i drugi koji sudjeluju u njegovoj obnovi, od materijalne do kulturno-društvene. Prvim poslijeratnim popisom u Beogradu je bilo evidentirano 24.331 Hrvata koji su činili 6,6% od ukupno 367.816 stanovnika grada. Zemun, tadašnji VIII gradski rajon (9.004 Hrvata 1948. godine), i neka druga naselja uključena su u aglomeraciju Beograda pa je prividno znatnije porastao broj Hrvata u odnosu na prijeratno stanje. Oporavkom od posljedica rata, naglom urbanizacijom i industrijalizacijom Beograd postaje ekonomsko središte Srbije i Jugoslavije, središte kulture, obrazovanja i znanosti pa privlači veliki broj useljenika, naročito u razdoblju od 1950-1970. Hrvati doseljavaju najviše iz Hrvatske, Vojvodine i Bosne i Hercegovine (vidi poglavlje Regionalno podrijetlo Hrvata u središnjoj Srbiji). Zastupljeni su u svim gradskim općinama (od onih općina gdje su bili autohtoni poput srijemskih: Zemun, Surčin), pa do novih naselja koja su nastajala u poslijeratnim desetljećima. Prema rodnom kraju od popisanih 28.925 Hrvata u gradu Beogradu 1953. godine najveći udio činili su oni rođeni u Hrvatskoj (59,9%), zatim rođeni u Beogradu (17,4%), Vojvodini (8,1%), Bosni i Hercegovini (7,5%), u tadašnjem beogradskom kotaru (3,1%), inozemstvu (1,6%), užoj Srbiji (0,9%), Crnoj Gori (0,7%), Sloveniji (0,5%), Makedoniji (0,2%), Kosovu (0,1%) dok za 0,02% nije bilo poznato mjesto rođenja. Najveći broj Hrvata u Beogradu zabilježen je 1961. godine kada ih je popisano 35.138. Prema brojnosti isticao se Zemun u kojem su uglavnom živjeli Hrvati starosjedioci 9.720 osoba ili 13% stanovnika zemunske općine (uk. u Zemunu 74.851 st. 1961. g.), a brojniji su još bili u Starom gradu (4.826), Savskom vencu 3.917, Vračaru (3.696), Paliluli (2.654), Zvezdari (2.589), Novom Beogradu 2.470 gdje se slijevao najveći broj useljenika (1981. godine u Novom Beogradu 4.795 Hrvata), Voždovcu (1.856) itd.

I pored relativno značajne zastupljenosti Hrvata u stanovništvu Beograda nisu bili organizirani u nacionalna društva kao u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Zbog nemogućnosti osnivanja manjinskih društava izvan matičnih republika jedini oblik čuvanja nacionalnog identiteta bio je djelomično moguć pod okriljem Crkve gdje je bogoslužje vršeno na hrvatskom jeziku. Međutim, utjecaj Crkve na vjernike u socijalističkoj Jugoslaviji značajno je smanjen. Zbog političkih prilika pod komunističkom vlašću, lošeg položaja Katoličke crkve, veći broj beogradskih Hrvata živio je kao kriptokatolici. Oni su slavili u krugu obitelji kršćanske blagdane, ali svoju vjersku pripadnost nisu iskazivali u javnosti kao što je često bio slučaj i s nacionalnom pripadnošću. Takve prilike utjecale su na njihovu slabu integriranost kao nacionalne zajednice. Broj krštenja koji u razdoblju 1960-ih i 1970-ih počinje opadati indikativan je. Razlog smanjenju broja krštenja treba tražiti u iseljavanju, smanjenoj stopi nataliteta, ali i u udaljavanju od Crkve i njezinog tradicionalnog učenja. Nešto drugačije prilike vladale su u srijemskim dijelovima beogradske aglomeracije, Zemunu i Surčinu, gdje je kod starosjedilačkog hrvatskog stanovništva otprije postojala umreženost preko rodbinstva, susjedstva u lokalnoj zajednici kao i snažnija povezanost s Crkvom.

Demografski regres Hrvata u Beogradu

Popisom 1971. stanovništvo se podijelilo na dvije grupe: stanovništvo koje se nacionalno izjasnilo, i ono koje se nije nacionalno izjasnilo. Kategorija Jugoslaveni našla se u drugoj grupi te je građanima ostavljena mogućnost da se deklariraju Jugoslavenima, iako se takva izjava nije smatrala izjašnjavanjem u pogledu narodnosti ili etničke pripadnosti. Dijelom je takav vid deklariranja na popisima stanovništva bio vid prilagođavanja i mogućnost opstanka u doba promoviranih političkih i socijalnih vrijednosti jugoslavenskoga društva. Porast broja deklariranih Jugoslavena u Beogradu (i u ostatku države) vremenski se podudara sa početkom kritike, raznih pritisaka i na kraju slomom Hrvatskog proljeća i liberalnih nastojanja u drugim dijelovima tadašnje države. Skrivanje hrvatskog podrijetla u javnom životu pojedinci su pokušavali osigurati sigurnost zaposlenja i položaj u društvu. S druge strane jugoslavenstvo je za neke predstavljalo izlaz u nedoumici oko iskazivanja nacionalnog opredjeljenja te su svoj identitet poistovjećivali s proklamiranim državnim i nacionalnim jedinstvom i državnim institucijama, napose Jugoslavenska narodna armija. Stanovništvo Beograda u međupopisnom desetljeću 1961.-1971. razdoblju raste za 366.000 stanovnika, najviše pozitivnom migracijskom bilancom. U tom razdoblju nastavljeno je useljavanje iz svih krajeva tadašnje države, međutim, i pored velikog priljeva novog stanovništva primjetan je pad broja Hrvata prema podacima iz popisa 1971. godine te formiranje brojčano velike kategorije Jugoslavena (92.200). Te godine bilo je 29.354 Hrvata u Beogradu koji su činili 2,5% od ukupno 1.209.360 stanovnika (od toga broja 8.609 živjelo ih je u Zemunu). Trend smanjenja broja deklariranih Hrvata nastavljen je i u narednim desetljećima. Službeno iskazani broj Hrvata u Beogradu 1981. godine (24.015 osoba) bio je manji za 5.000 u odnosu na stanje iz 1971. godine. Nešto veća zastupljenost građana hrvatske nacionalnosti prema općinama bila je u Zemunu (6.275) i u Novom Beogradu (4.795). Također, i dalje raste broj Jugoslavena dio kojih je te godine popisano 162.851 (13,5% ukupnog stanovništva). Navedenoj kategoriji pripadali su oni koji nisu jasno mogli odrediti svoj nacionalni identitet (mješoviti brakovi), te oni s drugim motivima (oblik patriotizma, socijalne promocije i sl.). Generacije rođene u desetljeću nakon Drugog svjetskog rata bile su većinom nositelji duhovnog naslijeđa koje su se prepoznavale kroz identitet socijalističke Jugoslavije. Također, jugoslavenstvom su se takve osobe mogle distancirati od prevladavajućih etničkih odnosa u državi koji su se u tom razdoblju počeli postupno ponovno zaoštravati.

Politička kriza u državi 1980-ih godina, rastući nacionalizam, uspon Slobodana Miloševića u političkoj hijerarhiji kao i pogoršanje društveno-ekonomskih i uopće životnih uvjeta potaknuli su iseljavanje dijela beogradskih Hrvata. Popis stanovništva 1991. godine provodio se u ozračju raspada Jugoslavije i vrlo složene društveno političke situacije. Broj deklariranih Hrvata se smanjio na 16.420. Najviše ih je popisano, gotovo polovica ukupnog broja, u Zemunu (4.138) i Novom Beogradu (3.791) gradskim općinama koje se nalaze na području Srijema. Iste godine se na području grada Beograda 5,4% stanovništva izjasnilo kao Jugoslaveni, od toga broja 36% živjelo ih je u Novom Beogradu i Zemunu, područjima gdje je živio najveći broj Hrvata. Neke procjene govore o puno većem broju Hrvata u Beogradu pred sam raspad SFRJ, i preko 100.000. Budući da se dio Hrvata u popisu 1991. godine (i u prijašnjim popisima stanovništva) izjasnio Jugoslavenima, pripadnicima drugih nacionalnih ili etničkih skupina, ili se nisu izjasnili u smislu nacionalne i etničke pripadnosti nemoguće egzaktno utvrditi tadašnji broj osoba hrvatskog etničkog podrijetla.

Početkom 1990-ih odnosi s matičnom zemljom prestaju, odnosno održavaju se na individualnoj (obiteljskoj) razini što je bio dominantan oblik povezanosti i prije početka rata. Nepriznavanje statusa manjine Hrvatima u Srbiji (SRJ) dodatno je pomogao u smjeni njihovih kadrova u državnim i javnim službama i poduzećima. Stoga su Hrvati u Beogradu i Srbiji ostali bez ikakva utjecaja u strukturama moći u društvu. Pod raznim oblicima pritisaka, pod izravnim ili neizravnim prijetnjama počinje i znatnije iseljavanje Hrvata. Vrijedno je spomenuti slučaj beogradske općine Surčin gdje je jak lokalni identitet "nadvladao" nacionalni pa su pokušaje nasilnog iseljavanja mjesnih Hrvata spriječili mještani uz pomoć policije.

Deklariranih beogradskih Hrvata 2002. godine popisano je 10.381, što je za 6.000 manje u odnosu na 1991. godinu. Depopulacijski trend je zabilježen i 2011. godine kada je popisano 7.752 Hrvata na području beogradske regije. Nešto veći broj preostalih Hrvata bio je u gradskim općinama Zemun 1.411 (2002. godine 2.430 Hrvata) i Novi Beograd 1. 812 (2002. godine 2.520 Hrvata). Razlog njihova regresa je u naslijeđenim nepovoljnim čimbenicima demografskog razvoja iz prethodnih razdoblja (niska razina bio-reprodukcije), suvremeni politički i društveni procesi u Srbiji, iseljavanje prema matičnoj i drugim zemljama, asimilacijski procesi i etnička mimikrija. Liberalizacijom i demokratizacijom srpskog društva nakon 2000-te godine stvara se povoljnija društvena klima pa se osniva više hrvatskih društva: Zajednica Hrvata Zemuna Knjižnica i čitaonica "Ilija Okrugić" osnovana 2002., Društvo hrvatske mladeži Zemuna osnovano 2007. i iste godine Zajednica Hrvata Beograda "Tin Ujević"Zajednica Hrvata Beograda "Tin Ujević" je prva hrvatska udruga koja je osnovana u Beogradu (izvan Zemuna) nakon Hrvatskog kluba koji se ugasio 1942. godine. Zajednica je osnovana 1. X. 2007. sa svrhom povezivanja Hrvata na području Beograda. Predsjednik joj je od osnutka Stipe Ercegović. Društvo organizira književne večeri, likovne izložbe i retrospektive filmova poznatih filmskih redatelja. Međutim, i pored kulturnog organiziranja Hrvati u Beogradu su relativno "nevidljiva" i neprepoznata manjina. Hrvati su još uvijek, uz Albance, manjina spram koje većinski narod kontinuirano ima negativne stereotipe, što rezultira strahom i nesigurnošću te negativno utječe na mogućnost uključivanja većeg broja osoba u javno djelovanje i ostvarivanje nekih zajamčenih manjinskih prava.

Kod Hrvata u Beogradu, u svim gradskim općinama, zapaža se ubrzano starenje stanovništva i nerazmjer u udjelu muškog i ženskog stanovništva. Narušena spolno dobna struktura svakako će se odraziti u budućnosti na negativan prirodan pad i smanjenje njihova broja i udjela u ukupnom stanovništvu grada. 

Mario Bara