• Facebook
  • Facebook
  • Instagram
 

Službena uporaba jezika i pisma

Na što imam pravo?

Na što imam pravo?

Na što imam pravo?

Pravo na službenu uporabu jezika i pisma jedno je od temeljnih prava koja se na osnovu srbijanskoga sustava zaštite manjina garantira pripadnicima nacionalnih manjina. Srbija je ovo pravo dužna štiti u skladu sa svojim unutarnjim zakonodavstvom i na temelju regionalnih standarda zaštite nacionalnih manjina.

Srbija je na temelju Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (2002. – 2018.) i Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma (1991. – 2018.), dužna u jedinicama lokalne samouprave uvesti službenu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine ako broj pripadnika te manjine u ukupnome broju stanovnika dostiže 15 postotaka prema posljednjemu službenom popisu stanovništva.

Na pokrajinskoj razini, u skladu s Odlukom skupštine AP Vojvodine o bližem uređivanju pojedinih pitanja službene uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina na teritoriju AP Vojvodine (2003. – 2010.), predviđena je službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine i na dijelu teritorija jedinice lokalne samouprave, odnosno u naseljenome mjestu ili mjesnoj zajednici ako u tome naseljenom mjestu ili mjesnoj zajednici postotak pripadnika određene nacionalne manjine dostiže 25 postotaka prema rezultatima posljednjega popisa stanovništva.

Kada su u pitanju međunarodne obveze standarda, važno je istaknuti da je Srbija ratificirala Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina, koja u člancima 10. i 11. propisuje obvezu države u pogledu ostvarivanja prava na službenu uporabu jezika i pisma. Prilikom ratifikacije Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, Srbija je i hrvatski jezik uvrstila kao jedan od manjinskih jezika koji će štiti. Na kraju i bilateralni sporazum o uzajamnoj zaštiti manjina između Srbije i Hrvatske sadrži članak 6. stavak 2. kojim se država obvezuje da će na područjima gdje žive pripadnici hrvatske nacionalne manjine osigurati, u skladu s unutarnjim zakonodavstvom i međunarodnim pravnim standardima, službenu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine.

U skladu s prethodno navedenim propisima i međunarodnim obvezama, hrvatski jezik i pismo uvedeni su u sljedećim općinama: općini Apatin u mjestu Sonti, u Gradu Somboru u mjestima: Monoštor (Bački Monoštor) , Bereg (Bački Breg) i Lemeš (Svetozaru Miletiću), u Gradu Srijemskoj Mitrovici u mjestu Stara Bingula, u Gradu Subotici na teritoriju cijele lokalne samouprave, te u općini Šid u mjestima Sotu i Batrovcima.

Službena uporaba jezika nacionalnih manjina podrazumijeva naročito:
- korištenje jezika nacionalnih manjina u upravnome i sudskome postupku i vođenje upravnoga postupka i sudskoga postupka na jeziku nacionalne manjine;
- uporabu jezika nacionalne manjine u komunikaciji organa s javnim ovlastima s građanima;
- izdavanje javnih isprava (uključujući osobne dokumente) i vođenje službenih evidencija i zbiraka osobnih podataka na jezicima nacionalnih manjina i prihvaćanje tih isprava na tim jezicima kao punovažnih;
- uporabu jezika nacionalnih manjina na glasačkim listićima i biračkome materijalu;
- uporabu jezika nacionalnih manjina u radu predstavničkih tijela.

Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na slobodan izbor i korištenje osobnoga imena i imena svoje djece, kao i na upisivanje ovih osobnih imena u sve javne isprave, službene evidencije i zbirke osobnih podataka prema jeziku i pravopisu pripadnika nacionalne manjine, ali što ne isključuje usporedan upis imena i prema pravopisnoj normi srpskoga standardnog jezika.

Na područjima na kojima su u službenoj uporabi i jezici nacionalnih manjina nazivi mjesta i drugi geografski nazivi, nazivi ulica i trgova, nazivi organa i organizacija, prometni znakovi, obavjesti i upozorenja za javnost i drugi javni natpisi ispisuju se i na jezicima nacionalnih manjina.

Na područjima na kojima jezici nacionalnih manjina nisu u službenoj uporabi, organi, odnosno organizacije koje vode postupak dužne da pripadnicima nacionalnih manjina koji kod njih ostvaruju svoja prava i obveze osigurati:
1) da u postupku kod ovih organa i organizacija upotrebljavaju svoj jezik i pismo;
2) da na svome jeziku podnose molbe, žalbe, tužbe, prijedloge, predstavke i druge podneske;
3) da im se na njihov zahtjev dostavljaju na njihovome jeziku otpravci rješenja, presuda i drugih akata kojima se rješava o njihovim pravima i obvezama, kao i svjedodžbe, uvjerenja, potvrde, i druga pismena.