Govor predsjednice HNV-a na svečanosti otkrivanja spomenika biskupu Antunoviću
Velika Gospa 1869. godine.
»Mene je prava Bunjevka rodila i zato donle neću da virujem, dok se ne osvidočim da i vi ostali blagog ovog naroda sinovi, koji ste na persih Bunjevakah, Šokicah i Bošnjakinjah odhranjeni, otacah vaših trudom i kervavim znojem izučeni, žestoki bol ne osićate, kad gledate gdi oni vaši rodjaci, na čijih ramenih ste se na jedan ili drugi odličen svitovni ili cerkveni stališ uzdigli: u neznanstvu gine, brojem i imovinom se gubi, jer ne imaju tko bi im knjige znanstva sadanjeg svita otvorio i nauku potrebnu udilio, da se njeva lipa narav razvija, umitnost ovećava«.
Tako je biskup Ivan Antunović razaslao prvi »Poziv Bunjevcima i Šokcima« za utemeljenje pučkih novina. Tako je počeo veliki preporod podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Tako nas je biskup zadužio što i danas postojimo. Tako nas je biskup zadužio da i danas postojimo!
Preporod nije tajna uspjeha da se uđe u povijest. To je mukotrpan duhovni i kulturni boj da se zajednica preobrazi na bolje, da doživi ozdravljenje. Spomenik nije potvrda lagodnog puta, već čitajući iz biskupova primjera mukotrpna borba s vlašću, nerazumjevanjem puka, preambicioznih idejama, padovima. Elita tog vremena je bila dobro integrirana u društvo i nije imala razumijevanja za narodnjački pokret, do salašarskog puka Antunovićeve ideje su teško dopirale i bile su mu nepristupačne zbog nedostatka izobrazbe, dok građanskog sloja – koji je zapravo na svojim ramenima iznio sve preporodne pokrete u srednjoj Europi – među Bunjevcima i Šokcima gotovo da i nije bilo.
Nije bilo lakše nego danas. Razdore su nam često i drugi namećali. I pripisivali kao vlastite. "Dok god se prepiremo o imenu, dotle nas obrazeni sviet uvjek smatra za diecu koja se mogu lutkama zabaviti.“ govorio bi biskup. Vrijeme je da se otrgnemo tomu. "Hrvati se medju se hrvu i cupaju. Ovo mene vec odavna bode, rize, pece, zeze i mozem reci umara...". pisao je biskup Iliji Okrugicu Srijemcu. Umorio se na kraju biskup.
No, spomenik je ipak danas tu. Da pokažemo kako sve borbe nisu bile uzaludne i da opravdamo biskupa Antunovića što je neko vrijeme bio utamničen jer su ga optužili da je bio pristaša bana Josipa Jelačića, sutra kada i njegovu rodnu kuću u Petrovaradinu svečano otvorimo. Mnoge stvari se otvaraju, otkrivaju, preslaguju... "Veoma bi griesio, tko bi mislio, da krscaninu nije slobodno svoju narodnost njegovati. Kao sto se prva ljubav na najbliznje rodjake izlieva, isto tako trieba, da se u svakom covjeku razvija, usavrsuje, ucvrscuje i razprostranjuje cuvstvo narodnosti“. Osim ljubavi prema svome slijedimo biskupa i u žaru zajedništva, jedinstva i razumjevanju s drugima. Slijedimo biskupa i u suživotu s onima gdje živimo i gdje smo rođeni. Biskup Antunović znao je reći: „Vjera nije svecana oprava da se njom kitimo, vec je svakdanja potreba" a "Ljubav je ona silna moc, koja sve svladava i kojoj se nitko, pa ni ista smrt oprieti ne moze".
Zato od danas, kada prođete pokraj spomenika biskupa Ivana Antunovića neka u vama zaiskri žar novoga preporoda, neka vaš pogled na spomenik bude poziv na očuvanje jezika, identiteta, vjere i neka spomenik svakog od nas ostane uklesan u ovaj kamen kao znak vjere u Boga, ljubavi prema svojemu, uvažavanja drugoga i zaloga za one koji će još stoljećima pokraj njega prolaziti.
Jasna Vojnić, predsjednica